Na prostorima Crne Gore prisustvo stranih riječi u crnogorskom, srpskom, bosanskom i hrvatskom jeziku je veoma izraženo. Strane riječi su najčešće pozajmljivane iz jezika naroda sa kojima je određena zemlja imala kulturno-istorijske odnose. Uslovi ulaska stranih riječi u naš jezik su, dakle, geografskog i kulturno-istorijskog karaktera. U jezicima koji se govore u Crnoj Gori, najčešće je prisustvo riječi koje su došle iz turskog (i preko turskog, kao jezika posrednika: arapskog i persijskog), njemačkog, francuskog, engleskog, ruskog, grčkog, mađarskog… Većina pozajmljenih riječi su se vremenom odomaćile u domaćem jeziku pa se gotovo i ne vidi razlika između domaćih i stranih riječi. Pozajmljivanje stranih riječi je prirodan proces i jedan je od glavnih načina obogaćivanja jezika.
U ovoj knjizi Nerkesa Kurpejović se bavila upotrebom orijentalizama u književnim djelima bošnjačkih pisaca u Crnoj Gori. Analizirani orijentalizmi uzeti su iz romana Ćamila Sijarića (“Bihorci” i “Raška zemlja Rascija”), Huseina Bašića (“Tuđe gnijezdo”), Zaima Azemovića (“Tajnovid”), Zuvdije Hodžića (“Gusinjska godina”) i Hilma Hadžića (Jusuf i njegova braća”).
Za izradu ove studije, autorica je konsultovale rječnike: Abdulah Škaljić: “Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku”, Sarajevo, 1989., Petar Skok: “Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika I–IV, Zagreb, 1971–1974. Bratoljub Klaić: “Rječnik stranih riječi”, Zagreb, 1978, Ibrahim Hadžić: “Rječnik rožajskoga govora”, Podgorica, 2013, Nerkesa Kurpejović: “Turcizmi u rožajskom govoru”, Rožaje, 2017.
Orijentalizmi su riječi koje su u naš jezik došle preko turskog jezika, i to najviše iz arapskog, persijskog, grčkog, latinskog, jevrejskog itd. Prisustvo turskog jezika na Balkanu primjetno je od 14. vijeka kad su osmanski Turci prodrli na ovim prostorima. Od 15. vijeka, kad su Turci Balkan priključili svojoj državi, turski jezik postao je jedan od onih koji su se koristili na tom prostoru. Turci su došli kao nosioci novog društvenog i državnog uređenja i kao nosioci istočne islamske kulture. Pojavilo se mnogo novih pojmova i ustanova koje su primane zajedno sa nazivima za njih. To je osnovni i opšti uzrok postojanja istočnjačkih riječi (tur., ar. i pers.) u našem jeziku.[1]
Orijentalizmi su prisutni u govornom jeziku, narodnom stvaralaštvu, savremenoj književnosti. Najveći broj orijentalizama koji su u svakodnevnoj upotebi odnose se na pojmove iz graditeljstva, pokućstva, odjeće, hrane i pića, posuđa (direk, kapija, sanduk, ćilim, čarape, čizme, papuče, burek, baklava, pita, kafa, čaj, rakija, džezva, testija, bakrač…).
Danas se u svakodnevnom govoru koristi veliki broj orijentalizama koji nemaju adekvatnu zamjenu u našem jeziku: bakar, bubreg, čarapa, čekić, čelik, čizma, džep, đon, jorgovan, jatak, kalup, kičma, kula, kundak, kutija, krevet, lala, leš, limun, majmun, pamuk, papuče, rakija, sapun, sat, šator, šećer, top, zanat itd. Postoji grupa orijentalizama za koje se može naći zamjena ali se ne traži ili nije usvojena.[2] U ovu grupu spadaju: alat, bakšiš, barut, bašta, čaršija, čaršaf, ćebe, ćorav, dušek, dućan, jastuk, jorgan, kajmak, kapija, kuršum, kašika, marama, makaze, odžak, odžačar, para, sanduk, sat, sirće, torba, zumba itd. Treća grupa koja je vezana samo za određena područja (babo, insan, čivija, haber itd.) I na kraju grupa orijentalizama koji se odnose na vjeski život, običaje i pozdrave muslimana: avdes/abdest, ahiret, ćefini, dova, džehenem, dželešanuhu, džemat, dženaze, dženet, džuma, ezan, fatiha, hadis, hadž, hafiz, hatar, hazreti, ibadet, ićindja, iftar, ilahija, imam, inšalah, jacija, jasin, kibla, mejt, merhamet, merhum, mešihat, mevlud, mezar, mihrab, mujezin, mula, mumin, musaf, pejgamber, rahmetli, ramazan, saf, salavat, sura, šerijat, tabut, teravija, tespih, tihtahta, ulema, umet, itd.
U Crnoj Gori, najfrekventnija upotreba orijentalizama u svakodnevnom govoru je svakako, u područijima gdje živi većinsko muslimansko stanovništvo (područije, Plava i Gusinja, područije Rožaja, Bihora i Bijelog Polja, kao i kod stanovništva muslimanske vjeroispovjesti Podgorice i Bara). I u drugim krajevima Crne Gore gdje živi većinsko pravoslavno stanovništvo, prisustvo orijentalizama je u svakodnevnoj upotrebi veoma evidentno. (vidi: Jovan K. Koprivica: “Rječnik govora Banjana Grahova i Oputnih Rudina”, CANU, Podgorica, 2006., Milan Brajević: “Crnom Gorom sa uzlom na kraju rupca – Zbirka zaboravljenih i manje upotrebljivih riječi”, Obod, Cetinje, 2007., Ćupić Drago i Željko: “Rječnik govora Zagarača”, Beograd, 1997., Čirgić Adnan: “Rječnik Njeguškog govora”, Matica Crnogorska, Podgorica, 2009., Danijela Ristić: “Rječnik govora okoline Mojkovca”, CANU, Podgorica, 2010.). Orijentalizmi, a samim tim i turcizmi prilično su zastupljeni u crnogorskome jeziku. Svoj izvorni lik često su bolje očuvali u govoru pripadnika islamske vjeroispovjesti nego kod hrišćana. Međutim, i kod jednih i kod drugih je frekventnost upotrebe ove vrste leksike visoka.[3]
[1] Abdulah Škaljić: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. (VI izdanje) Sarajevo, 1989.
[2] Isto
[3] Adnan Čirgić; https://okf-cetinje.org/adnan-cirgic-orijentalizmi-u-romanu-crnoturci-huseina-basica/
Komentari 1