Piše: Filip David: IBRAHIM HADŽIĆ – PJESNIK VIDLJIVOG I NEVIDLJIVOG SVIJETA

U mračnim vremenima kakva su ova naša, Hadžićevo „osećanje ugroženosti” u njegovoj poeziji dobilo je tragične razmere, postalo je uznemirujući glas u opštem porazu humaniteta.

Na zadovoljstvo njegovih prijatelja i poštovalaca nedavno je u okviru Antologije crnogorske književnosti objavljena knjiga Krugovi, zbirka „izabranih starih i novih pjesama“ Ibrahima Hadžića. To je dobra prilika da sagledamo ukupno pesničko stvaraštvo jenog od najznačajni­jih pesnika sa ovih naših prostora. Izabranim pes­mama iz poznatih zbirki dodate su „nepročitane u nove pesme“ što zadovoljstvu nanovo pročitanih starijih pesama pridodaje i zadovoljstvo otkrivan­ja novijih pesama što svedoči o jednom dugogo­dišnjem uspešnom stvaralačkom, pesničkom kon­tinuitetu od mladalačkog, poletnog, do umetnički zrelog i zaokruženog. U spomenutoj knjizi na dos­tojan način sagledan je ukupan vredan, vrhunski pesnički opus Ibrahima Hadžića.

Već dugi niz godina Ibrahim Hadžić predstavlja ono najbolje u savremenoj poeziji napisanoj na našim bliskim jezicima. Iz brojnih pozitivnih komen­tara kojima su književni kritičari pratili i procenjivali njegovo pesničko delo karakteristični su oni koji ga obeležavaju kao «pesnika upečatljive imaginacije», sa «visokim zahtevima etičnosti», beležeći kako je njegovo pesništvo, pesništvo opomene koje nas podseća «na blizinu zla, u nama i oko nas». Opisu­ju ga kao pesnika koji je «zapisao hrabro svedočan­stvo o sebi i nama», kao «izvanrednog majstora». Nesumnjivo da je pesništvo Ibrahima Hadžića jedin­stveno po posebnom senzibilitetu, po upečatljivim slikama iz prirode, ali i gorkoj ironiji i melanholiji, po stihovima koji izražavaju kontrast urbanog i rustikal­nog, jedinstvo čoveka i prirode, često izrečenih sa gorčinom, ali i samo njemu svojstvenim humorom.

Ibrahimov autoportret nalazi se u njegovim ispovednim stihovima da je dete planine koje se skriva po šumama, „gorak kako kukurijek“, živi „uz kamen“, duboko i iskreno saosećajući sa sveuku­pnom prirodom koja ga okružuje /Sve se kreće i živo je/Podarene jasnoće/Moj život je dio/Iznenad­nih izliva neba.

***

Još pamtim usku stazu planinsku,

Po kojoj sam, nebrojeno puta, drhteći

Prolazio.

Prstima sam opipavao živo kamenje,

Prelazio mekim jagodicama

Preko sasušenog lišaja,

Hvatao se za napukline,

Nokte zavlačio u nesigurne

Proreze.

Još pamtim usku stazu planinsku:

Svake noći, u snu,

Iznova prikupljam hrabrost

I dugim prstima, kao bršljenima,

Premošćujem ivice iznad ponora.

Stopalima sam izdubio kalupe,

Osluškivao sam, ušima prislonjen uz

Ovlaženu stenu,

Hujanje vetra na suvim travkama.

A da li se mene seća

Ta uska planinska staza,

Mog drhtanja nad smrću,

Mog pripijenog znojavog lica,

Kojim sam ostavljao nerukotvorene otiske

Po sivim kamenim ubrusima.

***

Prelistavajući knjigu Ibrahimovih izabranih i novih stihova otkrivao sam uvek i iznova tu duboku, istančanu, iskonsku vezu sa prirodom koja je njegov zavičaj i dom. Ibrahim je stanovnik plan­ine i šume, tu je njegovo detinjstvo, tu je njegovo odrastanje, tu je nastajao i traje do današnjih dana njegov pesnički glas.

U mračnim vremenima kakva su ova naša, Hadžićevo «osećanje ugroženosti», u njegovoj poeziji dobilo je tragične razmere, postalo je uz­nemirujući glas u opštem porazu humaniteta. Dobijajući visoka priznanja kritike za svoje pesništ­vo, Ibrahim Hadžić je takođe često, nezasluženo, ostajao bez zvaničnih priznanja (iako se nalazio u najužem izboru za najznačajnije pesničke nagrade) što samo svedoči o nepravdama koje se u turbulentnim i haotičnim vremenima čine prema najboljima i izuzetnima. Svim svojim pesničkim zbirkama on je nesumnjivo ubedljivo potvđivao da nije samo lokalni pesnik, iako je zavičaj uveliko prisutan u njegovoj poeziji, već da pripada onom uskom krugu izuzetnih eks jugoslovenskih pesnika čije delo prevazilazi granice i pripada svima.

***

12. VI 2017.

Sve više živim

Sam sa sobom:

Zatičem sebe kako pričam

Sam sa sobom,

Kako nešto brojim, oduzimam

(meri so, kako kažu za takvoga u mom kraju,

ili drugde nije sam),

Hranim se onim što sam spremim,

Sladim se onim

Šta doživim,

Ali

Često sebe ulovim

U poziciji Buridanovog magarca:

Ići ću –

Ostaću!

Kazaću –

Prećutaću!

Zaključao sam –

Ostavio sam otvoreno!

Ugasio sam –

Ostavio sam upaljeno!

Bdeću –

Spavaću!

Preživeću –

Umreću!

***

Ibrahim Hadžić, iskreni prijatelj, upravo je takav kao i njegova poezija, kao njegova posvećenost prirodi, jednostavan a ubedljiv, pravi i pažljivi pos­matrač koji sa malo reči ume da kaže mnogo a to je, nema sumnje, vrhunski pesnički i ljudski kval­itet. Kao što u svojoj literaturi zna da govori jezikom vidljivog i nevidljivog sveta tako u prijateljskom druženju ume da sluša i razume različite glasove.

Ibrahim je zaslužio da se o njemu govori i piše ne samo kao o izuzetnom pesniku nego i kao o dragocenom prijatelju, dragom čoveku. Svedočim o tome iz prve ruke – dobro sam ga upoznao tokom našeg višegodišnjeg druženja. Njegove izuzetne osobine su smirenost, sposobnost prepoznavan­ja pravih vrednosti, nepristajanje na laž i neprav­du, a iznad ili tačnije rečeno pre svega toga stoji delo koje ima svoje priznato, zasluženo mesto u pesničkoj antologiji savremenog pesništva. U naše vreme kada je većina reči izgubila značenje, kada su postale prazne ljušture oslobođene svoga pravog smisla Ibrahim Hadžić vraća poverenje u reči, on zna i oseća njihovu vrednost i uspeva zah­valjujući svojoj darovitosti i pesničkom umeću da ih upotrebi na pravi način, udahnjujući im novu, osveženu unutarnju snagu.

ALMIRA!

Ibrahim Hadžić

Nalazim se u kanjonu presahle rječice. Zaista je to pravi kanjon. I slijeva i zdesna uzdižu se visoke stijene, mjestimično obrasle lijeskama, šipurcima, jarebikama i usamljenim borovima. U visini očiju, primjećujem tek rozikastim cvjetićima procvjetale čuvarkuće i nježne žednjake. Put je širok onoliko koliko je široko korito usahle rječice. U najužem dijelu kanjona, malo iznad korita rijeke, zapažam, s lijeve strane, pećinu-potkapinu. Prilazim otvoru s izvjesnom nelagodom. Sâm sam pa se bojim da iz dubine ne jurne na mene neka zvijer. Ne znam kako bih se snašao, premro bih od straha. Na ulazu osluškujem. Pravim oprezne korake. Primjećujem da je pećina duboka samo nekoliko metara i dovoljno visoka da mogu lako da uđem. Na korak-dva od ulaza, neko je ložio vatru. Poslije kraćeg privikavanja na mrak, osmatram pećinske svodove i zidove. Najednom, u ve­likoj nevjerici, zapažam neki natpis ispisan ugarkom po ravnom zidu pećine. Prilazim i čitam: Almira, volim te.

Almira? Altamira? Izgovaram naglas.

Buncam li ja ovo? Gde se ja ovo nalazim? Koji li je ovo pećinski ljubavnik, zažagrenih očiju, u ovoj teškoj zabiti i mraku ispisao ovu važnu poruku? Pitam se kako će za ovo Almira saznati ako ja to ne zapišem?

Eto, Almira, osvjetljavam mrak pećine. Obavezno pročitaj ovaj moj zapis! Ti slutiš, vjerujem, ko je na­pisao na zidu pećine tako važnu poruku i ko te voli.

 

Knjiga Ibrahima Hadžića Maternji jezik, ispisana star­inskim rožajskim govorom, predstavlja jednu vrstu ha­majlije u kojoj su svijeni zapisi o nama Rožajcima, našem načinu življenja, razmišljanji­ma, strahovima, preokupaci­jama i doživljavanju svijeta oko sebe. Uprkos naglašenim lokalnim karakter­istikama, Maternji jezik je knjiga koja i te kako ima univerzalno značenje jer se u njoj naprosto reflek­tiju sveopšte ljudske preokupacije. Knjiga je poet­izivana, ali ne i uljepšana hronika rožajskog kraja koja svojom arhaičnom potkom priziva sjećanje na prošla vremena, budi sjetu i poput požutjele dunje na starom ormaru širi miris za kojim se čez­ne. Pored toga, ona je i pouzdan izvor saznanja o nekadašnjem načinu življenja, svjedok preokupaci­ja u životnoj zbilji, dokolici i razdraganosti. Ona je puna ljubavi prema djeci, a vrlo oprezna, čak krit­ički raspoložena prema nedobronamjernim ljudi­ma ili prijetećim „znacima neba“. Sva ova osjećanja iskazuje stara majka, majka od koje bi mirne duše moglo da nastane kompletno genealoško stablo. Tu su muž, sinovi i snahe, unuci, razgranati praun­uci, ili kako pesnik navodi po rožajski paraunuci…

MATERNJI JEZIK

Hadžić je posegnuo za jezikom svoga kraja i djetinjstva kao za istinskim vlastitim jezikom, jer mu je onaj jezik koji zovemo standardni ili nor­mirani za ovu zbirku bio nejak ili nepodesan za standardnost njegova djetinjstva, i za govor zajednice u kojoj je rođen i rastao, te i za govor njegove majke. Tu su i standardnost i norma i kôd drukčiji od onih izvan toga svijeta. Lako je vidjeti da je takav pjesnikov izbor bio i valjan i nužan, a što je to učinio sa sedamdeset godina, može se uzeti i kao dokaz tvrdnji onih pjesnika da za di­jalektom s pravom posežu samo ljudi od visoke kulture onda kad im je takozvani krovni jezik te kulture nedostatan ili neadekvatan da u njemu izraze ono što osjećaju da im valja izraziti. I to čini dio lijepoga skandala koji bi ova knjiga mogla biti, da je kultura u kojoj izlazi ono što nije, ili da je barem ono što je jedno vrijeme bila.

NEKADA BILO NA SLIKAMA

(28. III 2017.)

Porušiše sve kuće sa pejsaža

Emira Dragulja,

Probušiše sve čamce sa grafika

Halila Tikveše,

Posekoše sve voćke iz voćnjaka sa crteža

Safeta Zeca,

Opljačkaše sve konje sa slika

Mersada Berbera.

I sada ne vidiš ni jednu živu dušu

Da viri iza ćoška kuće,

Ni da gleda kroz prozor, skrivena iza zavese.

Čamci su olupine

Koje prorasta barska trava.

Sve je to nekada bilo na slikama

A sada ga nema ni u životu.

POREKLO

(Ibrahim HADŽIĆ, 2004.)

Ja sam Ilir, možda potomak onog nesretnika

Što mu još viri strela iz kičmenog pršljena

U Kragujevačkom zavičajnom muzeju. Ili Tračanin,

Možda Kelt,

Naravno ili potomak penzionisanog vojnika

Flavijeve legije,

A zašto ne i pripadnik Anta, kako su ih zvali Pro­kopije i Mavrikije,

Iliti Sloven.

Što da ne i Turčin, a možda i Semit,

Pa moguće je i Mađar.

Ko kaže da nisam Crnogorac? Ili stari Sorab?

Star sam skoro tri veka, jer o tome svedoči

Groblje mojih predaka

U kojem su sahranjeni svi moji

Do i iza askurđela i kurajbera.

Mogu pozvati nekog od stručnjaka

Koji otkopava lobanje

I da vam ih poturi na sto kao neoboriv dokaz.

I hvala bogu što ne posedujem porodično stablo

Koje bi me povezalo sa majmunom.

Star sam, i imam sve,

I nemam ništa!

Pa ko sam ja?

RAZGOVOR SA DEVEDESETTROGODIŠNJOM MAJKOM

(Rožaje, 13. VI 2016.

Razgovaram sa majkom:

A ko napisa ovu knjigu, pita?

Neki autori, Vojinović i Bošković.

E halal him bilo.

A ko nabavi ovu knjigu?

Jedan čovjek.

A ima li još ovijeh knjiga, ja bih ti je kupila

Pa kada je otvoriš da se setiš mene.

Ima, a možda je skupa. Možda košta pola tvoje penzije.

E neka je vala, neka košta i cijelu penziju, ja ću ti je kupit.

A hoćeš li danas da ideš u pečurke?

Ne znam, biće možda kiše.

Ako odeš, idi ispod Vasove ograđe, tamo je uvijek bilo pečuraka.

Videću. Neki su se trovali berući pečurke po Vasovoj livadi.

Što te nijesu pitali koje su jestive. A gdje bješe ono Vasova livada?

Gore, više naših kuća, majko.

Kad bih mogla da hodim, ja bih te odvela.

Pa mogli bismo, mogao bi neko da nas prebaci kolima

Pa bismo mi polako došli do tog mjesta.

Pa pitaj nekoga da nas prebaci.

Dobro.

A je li živ još Slobo?

Nije, umro je.

Eh, dok je on vlado, pečurke su bile mlogo skupe.

RT (preuzeto iz časopisa KAZIVART broj 2)