DINA MURIĆ – BALKANSKI EVNUH

POVEZANIČLANCI

 

Knjiga poezije „Balkanski evnuh“ Dine Murić objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja (OKF D.O.O.Cetinje, 2017.). Urednici izdanja su Milorad Popović i Dragana Tripković. Likovna urednica Suzana Pajović.

Sjaj i tama života

Pjesnik, prozaist,esejist i književni kritičarar Zoran Bognar ocjenjuje da je Dinina autentična pjesnikinja i po senzibilitetu i po strastima i po karakteru. Njena poezija sva je “od vatre i od emocija i od nadahnutih etičkih poimanja i tumačenja čovjekovog sveta”, zapisao je Bognar.

 

“U svojim estetskim, filozofskim i istorijskim određenjima ovo je izuzetno zrela poezija, duboko nadahnuta, stvaralački razrađena i razmahnuta.  Pesme Dine Murić  ostvarene su u jednom zaletu, u velikom nadahnuću, izvučene su, rekao bih iz samog života, iz duše, iz čovekovih potresno razigranih čula, iz slutnji, iz nesreće. Iako pesnikinja povremeno  razlaže  dubinu bola, pesme su se u njoj oglasile kao naponovljiva umetnička lepota. U svom nadahnuću ona je izvedena iz neumoljive psihičke realnosti; ona jeste svojevrstan oblik realnosti koji otkriva na koje se sve načine manifestuje ljudska uniznost i ništavnost života; kako se čovekovo i duhovno i psihofizičko izgnanstvo iz života utemeljuje u njemu u onim trenucima kad pogubi sva uporišta i kad se pokidaju mostovi koji ga vezuju sa svetom.

Pesme Dine Murić su pravi izraz  preobraženih i preusmerenih pesničkih tendencija koje sve više vode u svet mišljenja i otkrivaju sve dublje gazove u zamršenim tokovima ljudske svesti. U stvari, ovakva opredeljenja u rešavanju dramatičnih protivurečnosti pokazuju koliko su njene pesme u svim svojim odredištima uvek sigurno i jasno motivisane, uvek imaju jaka uporišta i, nezavisno od njihovih stilskih i kompozicionih tokova, nezavisno od versifikacijske tehnike kojom se pesnikinja služi, uvek su dosledne i otvorene u svom misaonom uverenju, uvek davaju cele situacije, unutra su široke i epski razgranate.

Sve nam ovo govori da je Dina Murić autentična pesnikinja i po senzibilitetu i po strastima i po karakteru. Njena poezija nas u to uverava jer je snažna po vokaciji, sva je od vatre i od emocija i od nadahnutih etičkih poimanja i tumačenja čovekovog sveta. Njena poezija nema ambiciju da menja svet, ali gaji nadu da mu njeno iskustvo može pomoći da postane  vedriji i prihvatljiviji… Dina Murić od svoje prve knjige «Suza na kamenu»pa sve do ove poslednje knjige «Balkanski evnuh»,u pesmi dramatično i ekstatično živi, suočava se sa pojavama i stanjima; njena pesma je izraz duha, ona je ili grozničava ili je smireno zamišljena, uvek je od sjaja i tame života, od njegovih protivurečnosti, od napora da ih savladava; uvek je, makar i sa stanjima straha u sebi, na strani pravih i istinskih vrednosti života.”- zapisao je u osvrtu Željko Bognar.

OČE

Kažu da poeziju više niko ne piše
Kažu da je bolje biti sami đavo nego pjesnik
Ali, ova pjesma je posvećena tebi i tvojoj neumoljivosti
Tiha, zanemarena pjesma, kao zanemareni čovjek nad ponorom
A ja i dalje pišem stihove…
Kao da to nešto znači sada
nakon crnog oblaka nad dvorištem naše kuće
Nakon večeri u vakumu bez daha i zavejane praznine u njegovom oku

Oče
Sinoć sam čitala o tome kako je Pasolini završio svoj život
na ubogoj plavoj tački
Nakon što je bio pretučen
Kažu preko lobanje mu je prešao točak automobila
u blatu je ostao trag krvničke gume
Ležao je nagog torza na zelenoj travi, ponovo mlad kao jezerski princ
Pomislih, to je dakle ono što nazivaju ljepotom, smrt zbog ljubavi
A znam da nije, ljepota je tamo iza oka, čak i ugašenog

Svi su te večeri znali da je kraj
zvijer se brzim galopom iz planine uputila ka gradu
Jedino on nije znao
Kao što ne zna da sada stojim tu i govorim kako će sve jednoga dana
biti u redu
Da li mi vjeruje?
No ipak da kažem, da preminem sa istinom na usnama
I tako poče ova priča

„Nisam odavno razgovarao sa njim“, reče
„Napisao sam mu pismo, ali ne znam na koju adresu da ga pošaljem
Otac mi je, želim da zna“
„Od kada je prazna masa ničega u Svemiru imala osjećanja?“,
pita gubavac iz ugla

Ne znam zašto, ali pomislih na slike rata
djece koja leže preko tepiha što strče sa kaljavih traktora
i žena sa okrvavljenim rubom haljine
Idite vi i ne brinite, neće nama niko ništa
Muškarce bi samo da popišu

„Nije ovo kraj“ dodade gubavac, a u oku mu bješe praznina
„Nije ti on otac već odavno, strah je tebi otac, zato ti ruka grčevito
steže kamen
koji bi da upotrijebi u samoodbrani ili u napadu“

Oče, zar je to istina?
I polako pade neumoljivi mrak
Pod mjesečinom njegovo lice bješe još strašnije

Da je otac, ne bi nam stavio sjajnu oštricu pod grlo
pri tome sadistički gledajući kako crvena krv kvasi drumove
Da je otac, hvalio bi nas, a ne kaznio kada želimo da znamo više
Da je otac, ne bi nas razdvajao na plemena i nacije, već bi priznao
da jedno smo

Da je otac, volio bi sve podjednako
Da je otac, ne bi prokleo žudnju u ljudskom oku i ljubav
Da je otac ne bi planirao i sproveo žicu
ognjište i dječije kofere koji se nikada neće vratiti vlasnicima
Da je otac, ne bi nas osudio na vječno gubljenje
Da je otac, u mjestu Srebrenica, ljudi bi obilazili muzeje srebra
Da je otac ne bi dozvolio sjećanje u pismima usamljenog dječaka
koji se pretvarao u bubu i ne bi bilo
„mnogih prilika pri kojima sam, na osnovu vašeg direktno
iskazanog mišljenja,
zaslužio da budem pretučen, ali sam bio pošteđen u zadnjem trenutku
od strane vaše milosti,
ja sam iz toga samo dobio veliki osjećaj krivice
Iz svakog ugla, ja sam bio kriv, bio sam vam dužan“

OČE!

A Gideon reče, S toga kada Bog dovede Zebu i Zalmunu u moje ruke,
ja ću iscijepati njihovo meso sa divljim trnjem pseće ruže.
I Zemlja je otvorila svoja usta i progutala ih,
i njihove kuće i sve muškarce koji su se pojavili pred Korah
i sve što su posjedovali.
Oni, i sve što im je pripadalo, palo je u razrez a zemlja se nad njima
zatvorila
A na one koji su žalili za njima, Bog je poslao vatru, koja ih je uništila,
svih 250 ljudi.
I tako se desilo, da je Bog ubio sve prvorođene u zemlji
Od prvo-rođenog faraona koji je sjedio na tronu, pa do
prvorođenog zarobljenika,
koji je sjedio i podrumu, i prvorođene stoke. Faraon je nestao u noći, on,
svi njegovi sluge i svi Egipćani; veliki plač se prolomio Egiptom,
jer nije bilo jedne kuće u kojoj neko nije umro.
Ili tri godine gladi ili tri mjeseca uništenja pred tvojim očima,
dok te mač neprijatelja osvaja; ili tri dana mača Božijeg,
čak i kuge u zemlji, dok anđeo Božiji uništava sve obale Izraela.
Svako ko postoji biće probijen mačem.
Njihova djeca će biti isječena na komade pred njihovim očima,
njihove kuće će biti uništene, a njihove žene obeščašćene.
Ubi ih gdje ih pronađeš, nevjera je gora od ubijanja.

A oni koji odbace vjeru, kazniću ih užasnom agonijom
na ovom svijetu i onom,
niko im neće pomoći.

Mir.
Praznina
Uboga plava praznina na krvavom nebu
Tišina, on sve čuje, reče gubavac
Privukoh se ćeliji i uzeh njegovu ruku u svoju
Na dlanu vidjeh osušenu krv
Poljubih je
U ustima osjetih ukus metalne krvi
Da je otac…
umoran sam djevojko
ženo sa dugim klavirskim prstima
slaži me, možda je tako lakše
Ovo što jesam, slomljeno i ubogo, on mi je dao, on me je stvorio
bolesnog
I naredio da budem zdrav

Oče, zašto si me prokleo?
Da je otac, ne bi hladna praznina Kosmosa i gubavci u njoj
bila dovoljna

 

ZLATNO TELE

U uglu je mračno
Lelujaju sjene u ritmu zaigranog ognjišta
Ključa voda u ibriku
Krojač uzima mjere djevojkama koje će biti nečije nevjeste za ponos
Lice će im prekriti crvenom maramom, a u ruke staviti mušku bebu
Jedan, pa drugi okret oko glave
Biće muško kada se bledunjava krv prospe po čaršafu, tada biće ponos

A ja, umorna od riječi, umorna!
Kako je miran ovaj proljećnji dan
Znam, ne pripadam ja tu, ni ti ovdje
„Ja nisam poetessa, nisam mlada i nisam žena“
Sada to više ne znači ništa
Vrijeme se ismijava mladalačkom revoltu

Te lijepe krojačeve oči na svjetlosti me razoružavaju
Zašto sve nije jednostavnije?
Zašto on nije u stanju da razumije mene, a ja jesam da razumijem
njega?

Lijepe usne niz koje klizi kapljica bistre vode
Ukrasna ptica doletjela među vrabce i golubove
Zauzeto obilazi mušterije, vadi metar
zapisuje mjere u malom isflekanom notesu
Osjećaj meditativne opuštenosti

Naravno da nije svjestan svog efekta
Voda u ćošku i dalje ključa, samo tiše nego ranije
„Ovo je stvar iz inostranstva, vidi se
Ovakav kroj i kvalitet štepova ne postoji na turskoj robi“
Usne se otvaraju,pa sklapaju
Ponovo otvaraju u naivnom iščekivanju

Ovo je dakle moja sudbina, bezimenost tamo i ovamo
Pretvorila sam se u ženu misli, a ne ženu djela
Lijepo je krojačevo ime
On je neko drugi i drugačiji
bez promrzlih crvenih fleka na licu
Poput nekog bankarskog činovnika nosi bijelu košulju
Nebo je oblačno
Ne poigrava li se to ponovo sudbina samnom
„Kiša će“„Ne prizivaj đavola, anđele“

AKO IMA NADE (LABINOT  KASTRATI)

Huka vjetra koji se probija među grane
lom suvih grančica pod nogama
krici noćnih ptica i udaljeni žubor potoka koji dolazi iz šumske rijeke
Zvuk vode koja se provlači kroz veliko zaobljeno kamenje
Tu sam došla po svoj mir
Mjesečina se ogleda u vodi, praveći od površine plavičasto ogledalo
U viru pregrađenom velikim kamenjem nekoliko metara nizvodno
vidim sjenu

Stojim klonule glave
u vodi do pasa, prosipajući kroz prste kapljice
koje poput dijamanata svijetle na mjesečini
Zar mu ne smeta hladnoća vode?
„Izađi iz vode, hladno je“
Mršava, bijela i ranjiva leđa su postala štit od stvarnosti
Hoću da kažem nešto veliko, nešto veće i snažnije ali ne umijem
i nemam snage
„Gdje ti je majka?“
„Ne dozvoli joj da me nađe, plačljiva je i nikada neće moći da izbaci
tu sliku iz glave“
Tijelo je ležalo u snijegu čitavu noć, a ona nije smjela da priđe
zbog đavola
što stajahu oko šumske vatre, ne dajući joj da se primakne
„Kada je došla da me pokrije, sestra nije imala lice a ni oči kojima je
nešto mogla kazati
Čak je i od majke sakrila“
Kako majci reći da joj sina više nema?
Mislila je da još ima nade
„Šta si tražio tamo?“
„Igru, svjetlost, sreću… ne sjećam se više“
Ja idem ptico, ne mogu više
Idem od šume, pasa, ljudi i grada, nazad tamo gdje sam naučila
kako da postojim
A šumom neka se prolama urlik krvavih zvijeri

ZOVU ME DJEČAKOM

Ali ja to nisam
Iznad gore, crno je nebo i mati
Nedostaješ mi, ali ne reci nikome

Iako moje tijelo nije dostiglo potpune dimenzije tijela čovjeka
Fali mi dodir i poklič, fali mi sječivo u ruci
Nedostaje mi grudna maljavost i brada
Čovjek sam!
Ispod crnog neba ubogi čovjek i sa ostalima osuđen na svijest
o svom kraju
Nadao sam se nekada, možda i volio
Ali sada sa njima na drinskom mostu, čekam udarac u potiljak glave
A tijelo će plutati u skupini sličnih i nikada niko neće saznati

PRIJESTONICA

Grad prokletih, tako su ga zvali!
Te jeseni, zauvijek će nestati sve, bez posebnog razloga
Kišne ulice, rasijanost ljudi i siromaštvo
Svaki poznati miris, ukus i oblik, sada je stran
I priče su se širile o stradanju
Nekoliko lovaca je po povratku iz planine ispričalo priču
o govorećem jelenu
Kada su ga naciljali u šumarku
neki glas je povikao da ga ostave na miru
jer je i on bio božije stvorenje
a kada su krenuli ka njemu
nasuprot očekivanoj reakciji bježanja
lovci su bili suočeni sa razjarenom životinjom koja je ubilački
trčala ka njima
svjesna da će biti pobijeđena

U momentu kada je pao na zemlju, jelen je odustao od svog tijela
Više mu nije ni bilo bitno šta će uraditi sa njim
Njegove oči ostale su otvorene
„Jednoga dana će doći vrijeme kada mi jeleni nećemo biti lovljeni
a do tada ubijajte, neka vam ruke budu i dalje krvave“

SLIKE KOJE SU UBILE MIT 

Za ovu zbirku – “Slike koje su ubile mit”, Dina je /2010/ dobila nagradu “Risto Ratković” za mlade pjesnike, i zaslužila pažnju čitalačke i stručne javnosti. Knjigu je objavio Centar za kulturu – Bijelo PoLje,za izdavača Tufik Bojadžić, a književni kritičar Marinko Vorgić je zapisao, “Pjesnikinja Dina Murić, pripada sve rjeđem soju odvažnih pjesnika čija poezija ne dopušta nizak nivo čitalačkog angažmana.”

Traganje za smislom

– “Iako se današnji svijet pomirio sa nevidljivošću poezije, ona i dalje zadržava ekskluzivno pravo na ona najdelikatnija jezička i duhovna traganja. U dovijanju da se odbrani nešto što je ubrzanoj stvarnosti sve manje potrebno, pjesnici ponekad bizarnim a ponekad isuviše jeftinim načinima pokušavaju napraviti neki procep u zidu stvorenom između njih i života. Sve je manje onih koji su spremni da se upuste u pisanje poezije bez razmišljanja o njenoj komunikaciji sa instant očekivanjima današnjice.  Pjesnikinja Dina Murić, ovogodišnji laureat Ratkovićeve nagrade /2010/ za mlade pjesnike, pripada tom sve rjeđem soju odvažnih pjesnika čija poezija ne dopušta nizak nivo čitalačkog angažmana. Zbog toga se može reći da zbirka Slike koje su ubile mit traži onaj čitalački senzibilitet sposoban da pored emotivnog doživljaja dá i perceptivni doprinos u kreaciji pjesme, onako kako je Žerar Ženet tražio da se istovremeno pisanje čita i čitanje piše. Dina Murić je pjesnikinja čiji poetski koncept izdašno nudi takvu mogućnost, ističe kritičar Marinko Vorgić.

– Dina Murić često pjeva o kraju, ali o onom kraju koji možemo definisati tragajući za dubljim značenjem semantičkih odrednica. Ulice i grad, gotovo uvijek Beč u kojem pesnikinja živi, veoma su prisutni u ovoj poeziji. Taj ambijent zaogrnut nekim tamnim sentimentom, reklo bi se domaći teren onome koga opseda tema kraja, idealno je mjesto za susret sa pjesnikinjinim opsesivnim temama – prolaznošću, ljubavlju, traganju za smislom. Kruzingom po bečkim ulicama pjesnikinja prebira po sopstvenim nemirima i dilemama, ne napuštajući postupak neprekidne promjene pozicije pjesničkog subjekta, stalno stvarajući nove odnose kojima želi isprobati što veći broj uglova i zakoračiti na što veći broj staza u svom pjesničkom traganju. Taj Dinin karakter na tragu je onih nimalo suzdržanih pjesničkih početaka nekih velikih pjesnika – ono stanje koje je Valeri kod sebe nazvao stanjem poludjele busole, ili onaj uzvik veoma mlade Cvetajeve: „ja želim sve puteve, odmah“.

Doživljaj grada određuje poziciju između slobodne volje pojedinca i zadatosti njegovog okruženja. Pjesnički subjekat u svojoj ambivalentnosti nalazi utjehu u estetici i simetriji koju grad nudi, njegovim predvidljivim ulicama, bježeći od svojih protivurečnosti, nesmiraja, to jest od smog sebe: „Tog dana shvatila sam da ja nikada ne mogu / pružiti takvu utjehu kao ove ulice.“. Ovakva slika grada u skladu je i sa pjenikinjinim doživljajem ljubavi.

Dina Murić u velikoj zagonetnoj igri svoje poezije ostavlja zagubljene znakove ljubavi, pomoću kojih sivi talas iz pjesme Down day može biti obojen, a izbor boje ostavljen je svakom čitaocu ponaosob. Tako rade pjesnici koji za svoju poeziju traže visok nivo čitalačkog angažmana”, podcrtao je Marinko Vorgić

SLIKE KOJE SU UBILE MIT

Krvave suze u distriktu Neubau (nova gradnja)

Ležim u mokroj odjeći,
sklupčana na travi zauvijek poput nekog nepomičnog kamena.
Možda ona samo liči na mene, dok ja sanjam u parku na klupi
ne bojim se svih proždrljivih mačijih pogleda.

Ta misao da moramo ispružiti ruku i uzeti ono što želimo
me umara do besvijesti.
U ime toga, posežem za jednim zdravim listom na savijenoj, polomljenoj grani
i on mi se smije, sa svojim širokim iskrenim licem.

Možda je sve privid, ali zar postoji razlika?
Već danima, možda i mjesecima živim u ovom stanju.
Lice mi je mokro od kiše koja i kada ne pada sa neba
ostaje nad mojim tijelom da bi me podsjetila da živim.
Zahvalna sam joj, jer zbog nje moje slike dobijaju svoj samostalni život,
odvode me tamo gdje je uvijek svježe i vjetrovito.
Moja kosa je duga i ofarbana u crno,
čovjek koji stoji na uličnom uglu
danas je rekao kako moje oči postaju providne.
Bojim se onog što to treba da znači.
I tih crvenih suza na licu statue ispred narodnog teatra
bojim se…

Okrutnost anđela

Ponašam se kao što se ponašaju izgubljeni
pred izlozima čudnih stvari
u kojima traže neke slične onima tamo.
Pokušavam,
ali kada površina crvenog zmaja dotakne tlo,
sebe obmanjujem riječima
koje sam ukrala od izgubljenih pjesnika.

O Bože, zar to može biti?
Zmaj koji se boji šarenog leptira.
A ja moram prihvatiti da
će sjenka pokriti njegovo čelo
dok govori kroz osmjeh,
sa usnama od gline
sa očima od zastrašujućeg mraka
taj anđeo koji je nesvjestan
onoga što je uradio
vrijeme će ga samo učiniti mlađim.

Porijeklo

Ja poznajem one koji su zaboravili dan
mladiće iznevjerene ratnim pokličima
djevojke koje nude svoje grudi mjesečini
prljave postelje i košmare u kojima ljudi sanjaju
snove užasa.
Ja dolazim iz njihovih košmara.
Stranih ulica i uzanih getoa
erotskih prodavnica i prašnjavih azijskih izloga
uplašenih djevica pod naletom strast
svilenih jutara u kojima djeca šapuću iz zemlje
koju sam ostavila uobičajenim patriotskim zvijerima.

Ja dolazim iz pobijeđenih gradova
u one čiji su zidovi izdržali
gdje plavooki ludak pjeva o mržnji
gdje niko ne uzima sporedni put
iz fabrike, ruševine, šume u kojoj je žena molila
za život svog jedinog sina.

Ja dolazim odatle gdje ljubavnici lažu svojim poljubcem
gdje usamljene ponoćne šetnje postaju jedini momenat istine
istine, ne sreće
ona je odavno ismijana u crvenoj zori
kada nijesam pronašla utjehu.

RT (izvor: www.http://zavicajnestaze.me)

 

VIŠE IZ KATEGORIJE

Sljedeći post

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Slažem se sa uslovima korištenja i pravilima komentarisanja.

Pročitajte još

Rožaje
Petak, 5 Marta, 2021
Partly Cloudy
7 ° c
2 c -4 c
pet
9 c -8 c
sub
10 c -4 c
ned
7 c -3 c
pon

Dobrodošli nazad!

Prijavite se na svoj račun ispod

Registrujte se na portal

Ispunite formu ispod da se registrujete

*By registering into our website, you agree to the Terms & Conditions and Privacy Policy.

Retrieve your password

Please enter your username or email address to reset your password.