Ovogodišnja književna nagrada “Zaim Azemović” biće dodijeljena Crnogorskom piscu Đorđu Šćepoviću. Nagrađena zbirka priča, nosi naziv “Gozba” a u daljem tekstu donosimo Vam jednu od njih koja nosi naziv Rijeka:
RIJEKA
Automobil se kretao u korak sa Drinom, tom mitskom vodom kojoj nijesmo nazirali kraj. Koliko god kilometara da pređemo, pred nama bi se otvarali novi, dugi, nepokorni kilometri. Činilo se da se krećemo u krug. Ista drveća, isti asfalt i iste davno napuštene kuće pored puta. Sve su ličile jedna na drugu. Neke su ipak dobile novu fasadu, novu kapiju od kovanog gvožđa, ali sve to nije dovoljno da se porekne zajednička prošlost. Zajedničko uništenje. Rijeka je bila poput obruča. Obruča koji se u mojim očima pretvarao u logor, u kojem je zatočeno nekoliko gradova. Nekoliko prostora koji su se dodirivali. Na kraju jednog počinjao bi drugi. Voda je bila prljava i zamućena od kiše koja je padala danima unazad. Ja nijesam vidio tamnozelenu boju zamućene rijeke, preda mnom se uzdizala rijeka-čudovište, rijeka-ubica, rijeka boje krvi.
Mada je moj saputnik već uveliko držao slovo o sevdalinkama i istoriji mjesta kroz koje smo prolazili, nijesam ga slušao. Bio sam zaokupljen prizorima. Sasvim jasno sam vidio obezglavljene leševe koji plutaju rijekom povremeno udarajući o nepravilno raspoređene stijene. Dvije obale, dva svijeta, spajala su trupla izmasakriranih stanovnika. Od rata je prošlo mnogo. Prošle su decenije od zločina koji mi se danas ukazao poput sna. Mom saputniku nijesu bili vidljivi ni mrtvi ljudi, ni zamućena rijeka, ni obale spojene modrim tijelima. On je uporno ponavljao svoju dosadnu tezu o smrti sevdalinke. Mene su mučile druge brige, neke druge smrti. A tezu o njima i njihovom egzibicionizmu i kupanju u hladnoj rijeci nijesam mogao izložiti svom prijatelju. Sumnjam da bi povjerovao. Ako nešto ne možeš objasniti, i ako to nešto drugi ne mogu opipati rukama, onda je najjednostavnije pozvati se na san. Ako pokušaš druge da ubijediš da je to stvarnost, vrlo je izvjesna budućnost u gumenoj sobi, bez prozora i prava posjete.
Od pokolja bespomoćnih, slabih, onih koji su se predali dželatima bez borbe, prošlo je mnogo. Vrijeme koje je prošlo meni nije značilo ništa. Moju su glavu naselili užasi kolektivnih zvjerstava, dječijeg plača i preklinjanja za milost, grupnih silovanja i masovnih grobnica. Svi ti nesretnici koji sada plutaju pred mojim očima, svi oni bi mogli oprostiti svojim krvnicima. Mogu oprostiti sopstvena stradanja, noževe i maljeve, ako to žele. Ja ne mogu oprostiti, nemam pravo da oprostim tuđe smrti.
Čini se da je put beskonačan. Da su ga graditelji namjerno takvim učinili, da svaki putnik koji krene u grad Z., prateći tok crvene rijeke na putu prizove istine koje su pobjednici u žurbi zakopali, u istu onu zemlju u koju su pohranili kosti svojih žrtava. Sve ono što sam godinama slušao i saznavao o gradovima kroz koje smo prolazili starim, raštimovanim golfom, bilo je ništavno u odnosu na ovo u šta sad gledam. Hiljade pročitanih novinskih članaka, i bar toliko odgledanih dnevnika nijesu mi bili od neke naročite pomoći. Ništa od toga me nije pripremilo na stvari koje mi se sada ukazuju, same, u svojoj potpunoj i jedinoj istini.
U dvorištima kuća u jednom od mjesta kroz koja smo prošli bili su nadgrobni spomenici. Iz manjeg ograđenog vrta izvirivale su mermerne ploče. Od saputnika saznajem da je takav običaj, u ovom gradu mrtve sahranjuju u dvorištima. Još uvijek smo na strani rijeke koja mi nije po volji, u stvari mrzim je, prezirem sve jebene selendre, varošice, gradove i ljude koji su u njima, na ovoj, pogrešnoj strani vode. To su mjesta iznikla na krvi, bogomolje podignute na kostima drugih, tuđih bogomolja, kuće i zgrade sagrađene na otetoj, komšijskom krvlju natopljenoj zemlji. Mjesta u kojima danas žive isti oni ljudi koji su jednom pregazili rijeku i s isukanim noževima i repetiranim puškama došli u goste onima s druge strane. Nepozvani, nenajavljeni, banuli su u njihove domove, i usred noći prekinuli miran san domaćina. Oni isti nekadašnji koljači, strijelci, mitraljesci, i njihovi sinovi, na laži i zločinu othranjeni. Ove prve mrzim jer su pucali u ljude čiji je jedini grijeh bilo pogrešno ime, matični broj, i pogrešan bog kojem su se molili. Ove druge, potomke prvih mrzim jer su grijeh svojih očeva pretvorili u trijumf, u pobjedu, nad kim, nad čim? Nad mrtvim truplima koja sad izranjaju iz modre rijeke, pred mojim očima!? Oni žive bez i nagovještaja da bi se jednom mogli pokajati, odreći onih koji su u rukama (umjesto kafe i šećera kako nalaže red kad se odlazi u goste) donosili smrt.
U gradu B.B. (pun naziv grada nije neophodan, dovoljno je sjeban sam od sebe, stoga mu nije potrebna moja pomoć u urnisanju i identifikaciji) pravimo pauzu za kafu. Restoran s nacionalnim imenom (jer s ove strane rijeke sve je u službi nacionalnog kurčenja) i debeli konobar u bijeloj, flekama od vina umrljanoj košulji zakopčanoj do grla. Dok naručujemo kafu i hranu u glavi mi se kotvi gomila misli i pretpostavki. Možda je baš ova groteskna figura ugostitelja prije samo dvije decenije preplivala rijeku i okrvavila ruke, ruke koje će nam za koji minut donijeti kafu, pomfrit i pola porcije ćevapa. Ipak, glad prevladava sve nagone za mučenjem i iznuđivanjem priznanja od uneređenog kelnera, a opet, možda je i nevin, možda je samo kukavički posmatrao svoje sugrađane, braću, prijatelje kako odlaze u pohod s one strane. Možda je bio nemoćan da bilo što učini, ili je bio dovoljno moćan da učini bar nešto. Jedem i ćutim, moj saputnik takođe ćuti. On pripada narodu s one strane rijeke D., narodu koji je umalo doživio sudbinu američkih Indijanaca. Opstali su samo zahvaljujući činjenici da je ovog puta ostatak svijeta mogao da vidi gomile unakaženih tijela, da čuje samrtne ropce onih koji su preživjeli prvi rafal streljačkog voda, ali bi ubrzo zatim bili dokrajčeni drugim, a sve pred objektivom kamere. Naši susjedi vole pozornost, a ta ih je ljubav koštala. Da su svoje podvige činili bez prisustva snimatelja i reditelja, možda Sijuksi ne bi bili usamljeni u nestajanju s mape čovječanstva. Ako mrziš ubicu jesi li isti kao on? Ako mu želiš muke i patnje jednake mukama i patnjama njegovih žrtava jesi li isti kao on? Sve to skladištim u sluđenoj glavi dok halapljivo gutam loše, žilave ćevape. Na ovoj strani su čak i oni pogrešni, lažni. Lažni poput navodnih Božijih slugu, onih koji su blagoslovili ubilački juriš na ljude čija je jedina krivica bila uspavanost u iluziji da se slutnje neće obistiniti, i odbijanje da povjeruju da se njihov susjed može preobraziti u čudovište, da je njihov susjed nešto drugačija i mnogo opasnija verzija Gregora Samse. Pred očima mi iskrsavaju slike sveštenika s brojanicama na vratu i mašinkama u rukama. Šepure se na tenkovima i slavodobitno poziraju fotoreporterima, a sve to prate komentari krvožednih, napaljenih novinara.
Skoro smo na cilju. Još jedna granica, i eto nas na drugoj obali. Krajnje odredište je Centar za kulturu. U Centru nas čekaju pisci i lokalni muftija. Muftija nam ukratko izlaže istoriju grada i mešihata. Uzaludni su moji pokušaji da iz njega izvučem riječi osude i želje za odmazdom. Ljude koji su zauvijek izmijenili statistiku grada Muftija ne pominje, on im je oprostio. Danas mnogi od njih žive u ovom gradu. Pored onih koje su pokušali izbrisati s lica zemlje, mecima i kamama kao gumicom. Ja nijesam Muftija, imam pravo da ne oprostim.
Đeca iz lokalnog folklornog ansambla izvode narodne igre u skromnoj, pohabanoj nošnji. Oni nemaju novca za novu, a mnogi od njih nemaju ni očeve, ni majke koji bi im je kupili. Neko ih je jednom odveo od njih. Ali to ne remeti njihovu radost dok igraju kola i u ritmu harmonike poskakuju na pozornici Centra. Nakon njih nastupamo mi. Pjesnici, lenjivci kojima je poezija izgovor za beskorisnost, za sve ono što nijesu učinili u svojim životima. Paraziti koji se uvijek vade na neku višu stvar, a u stvari samo jedemo govna, u kontinuitetu.
Dok govorim pjesmu o mučenicima i šehidima (pokušavajući da zazvučim uvjerljivo, ali kako kad su sva moja saznanja o tome došla ravno iz tv aparata ili dnevnih novina) u bifeu pored sale u kojoj smo mi grupa navijača galami i likuje. U toku je fudbalska utakmica između dvije zemlje. Nijedna od njih nije njihova. Ipak, jednu od njih mrze. Oni imaju rimu, ja nemam. Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji dopire kroz gipsane zidove. Mitski ljudi, iz mitskog naroda, nedavno su protestovali. Jedan znameniti pjesnik je osvanuo u čitankama. Ali taj pjesnik ima pogrešno ime i prezime, a i pjesma mu se ne rimuje kažu. Izbaciti ga, zarad mira u kući. Pjesma navijača zaslužuje čitanku.
Vraćamo se istim putem kojim smo i došli. Moj saputnik nastavlja predavanje o sevdalinkama, povremeno spavajući za volanom. On je izabrao zgodan način da zaboravi. Bezbrižnost sevdaha usporava starenje, možda. Ja sam nekako uvijek tražio onaj teži, mučniji put. Valjda je tako onom parazitu u meni lakše doći do opravdanja zašto je tu, i koja mu je to svrha…
Autor: Đorđe Šćepović
