Bahrija Baka Halilović (rođ.Nurković), dugogodišnja medicinska sestra Doma zdravlja u Rožajama, čuva uspomene na svoje porijeklo, porodicu, adete, običaje i nekadašnji način življenja, te žali za izgubljenom duhovnošću i tradicijom, po kojima su Rožaje i rožajski čovjek nekada bili prepoznatljivi.
Očima punim sjete, zbori Baka o vremenu kada je „čovjek čovjeku bio čovjek“, kada su ljudi imali više vremena jedni za druge, kada se dobro i zlo podjednako dijelilo i kada su komšije i mahala bili kao kakva velika porodica. Sjeća se vremana kada je njen rahmetli djed po ocu, sa svojom porodicom odlučio da napusti rodnu Seošnicu i svoju nafaku potraži u rožajskoj mahali.
Dok smo fotgraf Fedad Fedo Murić i ja boravili Baki u posjeti kako bi napravili reportažu, oko nas je skakutala njena unuka Emina koja kao da upija svaku naninu riječ. Biranim riječima kao mehlemima, priča Baka o svom odrastanju u mahali, o porodici Ethemage Ganića, u čijoj je vodenici radio njen djed te veli, da Kardoviće drži za braću i sestre kao i sve ostale starorožajske porodice sa kojima muhabet i lijepu ophodnju čuva kao amanet u znak dobrih djela u teškim vremenima, kada se čovjek mogao osloniti na istinskog prijatelja i datu riječ.
VEZENO „PARČE“ – AMANET I SJEĆANJE NA MASOVNO ISELJAVANJE BOŠNJAKA ZA TURSKU
Bakina „bošnjačka soba“ njen je odmor za dušu kako veli, u njoj su predmeti koji oživljavaju lijepe ali i bolne uspomen kada su ljudi sa ovh prostora sa (vasikama) u rukama, ostavljali vjekovna ognjišta i selili za Tursku. Među tim predmetima je i vezeno „parče“, koje je Bakina tetka po majci – Eljfija – Elja, poklonila sestri Hajriji (Bakinoj majci), kada je sa svojim mužem Rasimom Nurkovićem i porodicom, 1965. godine odselila za Tursku. Kaže Baka da je to ujedno uspomena i sjećanje na masovno iseljavanje našega naroda za Tursku i da za nju ima posebnu vrijednost te dodaje, da nema kontinenta na kugli zemaljskoj gdje nema našeg bošnjačkoga naroda.
Tu su bešik(kolijevka) i tablje demirlije, prelja i kudelja, pustećije, minderluci i šilteta, štruglja i karlica, džezve i fildžani, ćilimi i staze, vezeno čevre i boščaluci, stap i jastuci…a posebno čuva šamiju, jelek i dimije od svoje rahmetli majke Hajrije, koji joj u isto vrijeme stvaraju nostalgiju ali i smiruju srce spoznajom da roditeljima koji ostave hairli evlad, Svevišnji Gospodar širom otvara džennetske kapije, da u njemu vječno borave, a takva je bila i majka-Hajrija.
MUSAFIRSKA SOBA KAO NESTVARNI SVIJET
Živo je Bakino sjećanje i na musafirske sobe koje su bile sastavni dio nekadašnjih kuća i koje su držane pod ključem. U njima se nalazila i sehara (drveni sanduk), u kojem je čuvana čejza(sprema) djevojačka, pa je i ona kao dijete uvijek imala želju da uđe u musafirsku sobu, kao u kakav nestvarni – zabranjeni svijet, koji je tako blizu – a tako daleko, zaključan i dalek. Njenu radoznalost najviše je podgrijavala sehara u kojoj je bilo raznog svečanog ruha i rukotvorina što su se čuvale kao dragocjeno blago, koje se preslagalo uoči bajrama i u drugim posebnim prilikama, kada bi mlade ruke djevojačke završavale svadbene čaršafe i posljednje ojice na bijelim šamijama za svoju spremu, vezenim u ašku i sevdahu sa iskrenim dovama, da im Allah podari hairli brak i evlad, nafaku i berićet.
UZ UNUKU EMINU U SVOJOJ SOBI ODMARAM DUŠU
Danas toga više nema, kaže Baka, omladna ne umije da prepozna vrijednost tradicije i kulture, jer svaki ovaj stari predmet svjedok je jednoga vremena i života u kojem je nastao i koristio se, sve to zajedno čini našu istoriju i svjedoči postojanju jednoga naroda i običaja, kulture i načina života jer, ako zaboravimo odakle smo došli, nećemo znati ni kuda idemo a nastavimo li da zanemarujemo tradiciju, zauvijek ćemo izgubiti sebe. Zato, ja ovaj svoj ćilim kaže Baka, koji je star preko stotinu godina, ne bih dala ni za kakvo bogatsvo i nema kraja mojoj sreći kada sa svojom unukom Eminom sjedim u svojoj sobi, prebiram po sjećanjima trudeći se da osjećaj za tradiciju i porijeklo prenesem na mlađe generacije, nadam se da ću u tome uspjeti pa i ovaj razgovor sa vama dokaz je da trud nije uzaludan, kaže na kraju razgovora naša sagovornica Bahrija Baka Halilović- Nurković,.
RT (Piše: M. Luboder) Fotografie: Fedad Murić
