DRAMSKI ODBLJESCI SVOGA VREMENA
Mr Halil Markišić u tišini svoje radne sobe nastavlja svoju uzvišenu misiju. Zapravo, nastavljasa plodonosnim istraživanjem kulturne baštine Bošnjaka sjevera Crne Gore dajući značajan doprinos obogaćivanju crnogorske multikulturalnosti. Ovoga puta riječ je o njegovom istraživačkom projeku koji se odnosi na dramsko stvaralaštvo Abasa Redžepagića, pravnika, sudije, advokata, nadasve čovjeka nesvakidašnje intelektualne profilisanosti čije je stvaralaštvo nepoznato čak i užoj kulturnoj javnosti. Istina, Redžepagić je 1997.godine objavio romansiranu hroniku Plava i Gusinja pod nazivom “Umorne zore ispod Visitora“.
Abas Režepagić je rođeni Plavljanin. Završio je Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju 1932. godine, a četiri godine kasnije diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu. Kao sudija i advokat službovao je diljem bivše Jugoslavije. Sudeći po prirodi interesovanja i sadržaju stvaralačko-književne ostavštine, riječ je o čovjeku naprednih shvatanja čije su vizije, smisao življenja i stvaranja bili ispred vremena u kojem je živio.
Sticajem određenih okolnosti Markišić je došao do rukopisne ostavštine Abasa Redžepagića koja, popred ostalih tekstova, sadrži rukopise četiri drame: „Šabanagića nahija“, „Bilo jednom u Plavu“, „Đulizara“ i „Promašaj“. Imao je nimalo lak zadatak da već izblijedjele i u pojedinim djelovima pokidane rukupise sistematizuje i dovede u skladnu cjelinu drmaskih tekstova, što je sa uspjehom obavio, na čemu mu treba odati posebno priznanje. Samo oni koji su imali posla sa sličnim obavezama mogu znati koliko je to delikatan i mukotrpan posao koji traži istrajnost, znanje i poznavanje tematskog spektra.
Markišićeva pasionirana odanost potrebi kulturnog djelanja i visoka svijest o značaju čuvanja i obogaćivanja kulturne baštine svoje zajednice bili su pokretačka snagaza realizaciju ovakvog projekta. Zahvaljujući upravo tome iz do sada nepoznate stvaralačke riznice svjetlost dana ugledaće dramski tekstovi Abasa Redžepagića.
Rukopisna ostavština Abasa Redžepagića, pored toga što predstavlja nesumnjivu dramsko–književnu vrijednost, zanimljiva je za analizu i sa nekoliko drugih aspekata. Čini se da je interesantno u prvoj ravni upitanosti postaviti pitanje odakle kod Redžepagića u to doba sklonost i potreba da se stvaralački i žanrovski iskazuje kroz dramu. Naravno, u kontekstu ovakve upitanosti imamo na umu da je drama antički književni rod, odavno poznata i stvaralački praktikovana na našim širim prostorima, i da sa toga aspekta žanrovska orijentisanost Redžepagaća ne predstavlja kuriozitet.
Njegova žanrovska orijentacija zanimljiva je, međutim, kada se uporedi sa čak i do današnjih dana aktuelnom književno-stvaralačkom praksom koja znači da je vrlo mali broj njegovih sunarodnika, pisaca i drugih stvaralaca iz socio-kulturnog kruga i geografskog određenja kojem je pripadao Redžepagić posezao za dramom kao formom iskazivanja.Uz to, kao ni druge u okruženju, sredina iz koje potiče i odakle je očigledno crpio inspiraciju za dramsko stvaralaštvo, koliko je poznato, nije naprosto imala iskustvo sa pozorišnim životom. Uz to, riječ je o vrlo kompleksnoj formi koja zahtijeva čitav slijed oraganizaciono–produkcijskih postupaka kao pretpostavki da bi dramski tekst i njegove poruke stigle do publike.
Iz Redžepagićeve biografije saznajemo da je prve kontakte sa dramom imao kao učenik medrese i da je, po svemu sudeći, odatle ponio klicu interesovanja za stvaralačko iskazivanje na taj način.
U nedostatku više biografskih detalja, kao i nemogućnosti potpunijeg uvida u socio-kulturni kontekst njegovog stvaralaštva, koji bi mogao biti interpretativni okvir za suptilniju analizu Redžepagićeve dramske vokacije, čini se smislenim kazati da je u svom biću, naprosto, nosio osobinu uzvišenosti i crtu posebnosti. Sudeći po ekskluzivnosti njegovog stvaralačkog izbora i prirodi intelektualnog interesovnja nameće se sud da je Redžepagić, zapravo, samosvojan izdanak gospodstvene i bogate kulturne i istorijske plavsko-gusinjske tradicije. U stvari, zahvaljujući njegovoj avangardnosti i posebnoj stvaralačkoj profilisanosti danas imamo drame koje su autorski izraz vremena u kojem je živio i stvarao. Redžepagićevi dramski tekstovi predstavljaju, zapravo, dramski odbljesak njegovog vremena.
Gledajući sa današnje vremenske distance drame Abasa Redžepagića predstavljaju osobeno svjedočanstvo doba u kojem su nastajale, sa ugrađenom dugotrajućom retrospektivom, odnosno obuhvatom tema koje su prenošene sa predaka na potomke. Tematski one su vrijedna dramska hronika i svojevrsni dokumentarno-umjetnički kaleidoskop načina života, običaja i tradicije, zanimljivih ljudi i događaja. Osobeno su svjedočanstvo i važnih istorijskih dešavanja na prostoru Limske doline i plavsko-gusinjskog područja.
Iz sadržaja dramskih tekstova, a posebno iz dramske naracije „Šabanagića nahija“ raspoznaje se da je Redžepagić pravio dramske osvrte na istinite događaje. O tome nas obavještava i Markišić u uvodnim napomenama, što njegovim dramama daje dodatnu atribuciju.
Redžepagićeve drame pisane su vještinom i stilskim manirom koji omogućava da se dramske slike sa najčešće tenzičnim događajima i radnjama doživljavaju vrlo intenzivno. Sadrže u sebi snažnu dramsku dinamiku, donoseauetentičan govor likova prostora u kojem je situirano dramsko dešavanje, sa naznakama mizanscena i scenografije.
Dramski tekst pod naslovom „Bilo jednom u Plavu“, zapravo, je sublimat dva tematska dijela koja bi bilo uputno aranžirati u dvije drmaske cjeline, dvije zasebne drame.To praktično znači da bi u slučaju interesovanja i ispunjenih uslova za dramsko izvođenje od datog teksta trebalo napraviti dvije drame koje bi mogle ponijeti naslove: „Plavska svadba“ i „Badema“.U sadašnjem obliku dramskog teksta, u prvom dijelu se, zapravo, pravi dramski prikaz atmosfere, običaja i čitavog toka pripremanja svadbenog ceremonijala toga vremena u plavskim patrijarhalnim okolnostima. Drugi dio dramaskog teksta varira na temu u čijem središtu se prepoznaje porodični okvir nerazumijevanja osobe koja je nosilac tendencija progresa – netrpeljivostsnahe prema zaovi i tragičan Bademin kraj.
Rukopisna ostavština dramskog teksta „Šabanagića nahija“ upućuje nas u autorsku namjeru Redžepagića da u ovu igru uvede veliki broj likova koji treba da razjasne čitav splet porodičnih, društvenih, političkih i ratnih tema. Riječ je o tekstu koji ocrtava vrlo dramatična i istorijski bremenita pitanja koja se odnose na islamizaciju i preplet raznovjernosti unutar iste porodice. Očigledno, dramska radnja je odraz poznatih istorijskih dešavanja u Limskoj dolini, Plavu i Gusinju, uz uključivanje i nekih poznatih istorijskih ličnosti toga vremena i prostora.
Eventualno postavljanje na daske drame „Šabanagića nahija“ iziskivalo bi izuzetno rediteljsko umijeće, suptilnost i visok nivo umjetničke i društvene odgovornosti budući da je riječ o istorijskoj epizodi posebne težine i socio-kulturne delikatnosti, koja ima refleksije sve do današnjih dana. Svakako, potpunije razumijevanja dramskog teksta i konteksta u kojem je situirana radnja „Šabanagića nahije“ traži ozbiljnu naučnu pripremu i isčitavanje obimne istorijske literature.
„Đulizara“ se doživljava kao dramski tekst u kojem se iskazuje konvecionalni način života toga vremena kada se patrijarhalne norme i teški uslovi života plaćaju visokom cijenom. Radnja, ipak, može biti zanimljiva za dramsku izvedbu uz dobru pogođenu vremensku kontekstualizaciju i aktere visoke profesionalne odgovornosti.
Gotovo uobičajenim slikama tadašnjeg načina života, iz čijih pojedinih djelova prepoznajemo obrise i današnjeg načina bivstvovanja na našim prostorima, drama „Promašaj“, takođe, ostavlja izgledne mogućnosti za teatarsku postavku.
Konačno treba kazati da dramskih tekstovi Abasa Redžepagića predstavljaju vrlo primamljivu građu koja se u rukama dobronamjernih, znanjem i razumijevanjem situiranih pojedinaca i insitucija može valorizovati kao posebna kulturna i umjetnička vrijednost. Ostaje nam da vjerujemo da ćemo u dogledno vrijeme vidjeti neku od Redžepagićevih drama na pozornicama ustanova kulture kod nas i u regionu.
Deselo se to ili ne u dogledno vrijeme, dugujemo trajnu zahvalnost mr Halilu Markišiću, koji nami ovoga puta, kada otkriva stvaralački lik i djelo Abasa Radžepagića, liči na kopača zlata, bogateći nas posebnim i vrijednim saznanjima o onima koji grade uzvišene duhovne i umjetničke tvorevine. Zbog toga svesrdno preporučujem ovaj rukopis za objavljivanje.
RT
