LJUTA ROŽAJSKA SAGA U STIHU ZAIMA AZEMOVIĆA

Piše: Adela Kuč HALILOVIĆ, prof.

Zaim Azemović je veliki bošnjački književnik, koji je  svojim radom postao “rožajsko proročanstvo i putokaz”, jer je u svom poetskom i proznom radu, na osnovu realnog poznavanja naroda i njegove skrivene energije, znao da će doći do njegovog prosvjećenja i emancipacije i da će zakoračiti na poetski put, na put ovjekovječenja svoje domovine, a ujedno  i svog jezika. Pažljivim čitanjem Azemovićevog djela zapaža se piščeva moć uočavanja, smisao za pojedinost, istančano osjećanje jezika, posebno sintakse, poetičnost slike, životnost motiva, autentičnost i aktuelnost tema, sklonost refleksijama, te istinska privrženost tlu i nebu zavičaja. Kroz svoj književni rad Azemović je izrazio svoje najdublje misli i osjećanja, prije svega, prema svom zavičaju onda običajima i tradiciji, kao i najsitnijim događajima o ljudima svoga kraja, stvarajući tako jedan novi svijet, iz kojeg, uprkos bojama i tonovima kojima ih Azemović boji,  izbija tuga izazvana neimaštinom, ratovima i drugim vidovima nesreće, sa kojom se čovjek ovog podneblja morao nositi. Azemoviću nije trebalo mnogo imaginacije niti fantazije, on je  samo posmatrao stvarnost i intenzivno promišljao o svom okruženju i sve u stih pretakao, jer je u njemu uvijek bila plima jednog osjećanja. Potpuno je bio obuzet svojim zavičajem i uvijek znao odabrati prave teme, ideje i motive. Pogled na zavičaj, na majku, na oca, pogled i misao o trudnici, o ženi uopšte, misao o sudbini jednog naroda na razmeđi u njemu budi maštu, obogaćuje njegovu emociju poetizuje prirodu čovjeka i sve oko njega. O stvaralaštvu, našeg istaknutog sugrđanina i vjesnika književnosi pisali su odabrani i veliki, poput Huseina Bašića, Miroslava Đurovića, Ibrahima Hadzća, Alija Dzogović-svi oni ističu misaonost, osjećajnost i bogatstvo jezika u Azemovićevim djelima, a moja malenkst se usudila progovoriti o knjizi “Moć riječi na terazijama vremena” (Izabrane i nove pjesme) koju su priredili Alija Dzogović i Redzep Nurkovć.

Tematski, pjesme ovog velikana su različite, kao i kod drugih autora. Pisane su poletno, toplo i impresivno, tako da su za svakog čitaoca prihvatljive, jer svijet na međi je inspirativan, pun obrta i privlačnosti, a Azemović   je to  vjerno čitaocu dao. Vješto pjeva o prirodi, kao neprekidnom izvoru ne samo motiva već i ljudske snage, pa je u pjesmi “Jesenji predio” opjevana  želja ptica da ostanu, da ne lete u tolije krajeve, da im i ovo podneblje bude milo, toplo i prijatno. “Ptice misle moji dlanovi/južni predjeli/moji disaji topli vjetrovi, /slijeću”. Ta želja ptica da su tu, pod našim nebom  sva  nekako treperi i uliva radost u čovjekovo srce, pjesnik nije samo okrenut čovjeku već i bojama, zvuku i samoj suštini prirode: “Da bih udisao miris/oblaka iz krila/dopuštam da s mojih ramena/s nostalgičnim cijukom polijeću/put nepoznatih daljina”, kao pjesik uspio je da prodre u zakone prirode i doživi ih na svoj nači, što se vidi i u pjesmi “Nigdje smirka” –  “ponekad sam voda nadolazim (…) / svaka stopa nova mijena (…)/ Oblaci ostanu ispod ramena/ U sjemenu svakom sažeto vrijeme; te u pjesmi “Optimizam vode” – “Južni vjetar razbudi okolorečje” (…) /samo što povremeni napor rašćenja/ vrhove biljaka k nebu podiže/Vedra mudrost vode/u nestajanju/a postojana”. Lirski subjekat je zaljubljen u priroidu, u nebo, vodu, oblake, u cvijeće: “kroz svijeće sa kojeg svijetle svijeće” (“Kažiprst”). Motiv vode simbolizuje postanak svih egzistencijalnih potencijalnosti, početak je i kraj svega u svemiru i predstavlja prvi oblik materije. Dok je tekuća voda, voda života, a može označavatii milosrđe i  pročišćenje. U nekim pjesmama izražena je tragičnost, kao što pjeva u pjesmi “Sluga siromašnih”- “Propištala od zuluma sirotinja”, ili “Zaklinjaše naše staramajke/vojske da se vrate u kasarne/kuršume željama prestizale/da ih od ljudskih srca skrenu/zaklinjale vatru/da ne divlja i nesita pepeliše” (“Paljevo”); “Šta beskućnicima učini/stanovnike ove” (“Iskopaše selišta”); “Sedam me država gazilo/od svake  zakrpa na mom odijelu” (“Modrice”); “Dugi ratovi, a kratki mirovi/mnogo grobova, malo sinova” (“Crnokrpe”). Motiv vatre označava preobražaj, očišćenje, simbol je životne obnove, moći, snage, energije. Dok je  motiv groba simbol utrobe majke zemlje, zemlja se zemlji vraća aludira se na propadanje svijeta.

Dakle, u krojenju rožajskog podneblja, sjedinio je stoičku čvrstinu i epikurejsku ljepotu uživanja, naravno na principijelnim etičkim osnovama. U najsrećnijim danima života ličnog ili onog koji posmatra, isto tako i u najtežim i najtužnijim, držao je da je literatura najmoćnije oružje pamćenja, koju treba da njeguje svaki narod, pa zašto ne i  bošnjački. Azemovićeva vizija svijeta, koja je satkana od zlatnih duginih boja, koje se protežu iznad njegovog zavičaja, prožeta je pramenom tuge o udesu čovjeka, te čestice u beskrajnom univerzumu; nesrećnom sudbinom života na međi, te najtežim čovjekovim udesima gubitkom partnera, gubitkom najbližih i najvećim razaračem društva zaraženog ratom, iako dolazi spolja rat donosi moralni pad. Rat civilizovanom svijetu nameće zakone nasilja, čime se čovjek i društvo dehumanizuju i degradiraju na životinjiski nivo. Rožaje nije bilo zahvaćeno ratom, ali su posljednje godine XX vijeka donijele mnogo izbjeglica, pa je svaki Rožajac bio svjedok tog razaranja i dehumanizacije. No, grad je sličan svom pjesniku, nije humanista bio samo Azemović, humano je bilo i Rožaje isto kao i u pjesmi “Rožaje po dobru zapamćeno”- “Otvoriše se sva kućna vrata/I svakog nevoljnika /Albanca, Srbina, Crnogorca, Bošnjaka/Rožajci primiše ko braza.”, ali pjesnik je širokogrud i svjestan humanog trenda pa nastavlja “I bez prijekora prihvati ih cijela Crna Gora”. Želi da kaže i da dokaže da u okolnostima ugrožene fizičke i biološke egzistencije motiv usamljenosti ne opstaje niti u Rožajama niti u Crnoj Gori. Usamljenicima je spoljašnja životna opasnost smetnuta s uma, ni jedna pridošlica nije se mogla osjetiti degradirano i otuđeno, ali na užem psihološkom planu ni jedan Rožajac nije mogao djelovati na polju afirmacije niti na bilo kom drugom,-zato su su svi oni mogli biti u halucinacijama, bunilu i tužnom razgovoru sa svojom zemljom. U takvom svijetu jedni ljudi podivljaju i postaju vuci, a drugi se, protiv svoje volje, vopretvaraju u gonjene životinje, skrivaju se po šumama, bježe i umiru od glad ili umora, a treći postaju heroji zahvaljujući prvima. Tako su i  Rožajci u Azemovićevoj pjesmi opečatili svoju dobru volju, svoju ljubav prema čovječanstvu: “I dzumertani i mudraci su pričali/ Da su sanjali uz hajrinšala/Kako se Ćaba na vedrini rožajskog neba ukazuje/Dobročiniteljima/ (…) Što budi vječnu nadu i selamet/ (…) /I kad mir prognanike vrati svojim domovima/Rožaje po dobru zapamaćeno/Urezaće u amanet svojim potomcima”. Vrijeme bilo gavran za jedne, ali je svo sunce svijeta došlo u Rožaje, jer nije htjelo tamu, tugu, bol i nesreću da grije.

Azemović je u sebi  nosio veliki potencijal i kapacitet duhovnosti i osjećao brojne nepravde, posebno ga je boljela nepismenost bošnjačkog stanovništva, čemu je i posvetio stihove pjesme “Kažiprst sandžaklija” – “U arhivama starim/Na poreskim potvrdama/Na vojničkim pozivima/Umjesto potpisa/Nalazim kažiprst /Nepismenih sandžaklija”, iz njegovih proznih i poetskih djela čitamo njegov osjećaj i potrebu za pisanjem, ali ne radi sebe i svoje popularnosti, nego u ime kolektiva u ime svh naših pradjedova kojih se Zajko sjećao i naših djedova i očeva sa kojima je drugovao, nama je bilješke i vječno sjećanje na papiru u amanet ovjekovječio. Piščev zavičaj, u užem smislu riječi je rožajski kraj, a u širem smislu, kao što iz brojnih stihova  Sandžak, satkan sa slikom i pjesmom, i kreće se između realnosnosti imaginacije i stilske perfekcije, gdje, umjesto da se prelazi sa egzistencijalne problematike na fiktivnu, kod njega se realno i imaginarno i fiktivno i svakidašnje i današnje stapaju u jedno u “molbu Bogu da poboljša našu sudbinu” (Kažiprs sandžaklija).

Bez obzira na spoljašnji teror, nije se odselio iz rožajskog kraja, kakvih je slučajeva bivalo, a dans i te kako biva,  već je preko poezije i proze, nastojao da trpi i da  promisli životne patnje bošnjačkog naroda koji je osuđen u posljednjim decenijama XX vijeka na sve vidove propadanja. “Prognani i sa desetog ognjišta/Na jedanaestom podigoše strehe” (Molba bošnjačkih izbjeglica). Živio je za svoju slobodu kao, i slobodu drugih. Nosio je u sebi jednu karakterističnu notu merhameta – samislosti, po kojem je bio prepoznatljiv među svim stvaraocima svoga vremena.

Pisanje i njegov govor su posebno karakteristični, jer su ispričani probranim jezikom, tkani minucozno, natopljeni najtoplijim lirizmom i ispunjeni unutarnjom snagom duha, svjetlošću koja se bori protiv svakidašnje i nove tame. Brižljivo je birao svaku riječ za stihove, novele, romane i druge prozne zapise, kao i za liriku. Pripovijedao je lako i zanosno, a isto tako i pjevao-s blagim i sjetnim riječima. Po tim etičkim pravilima pisanja, bio je vrlo prepoznatljiv. U svojim djelima dirljivo je pisao o ljudima i predjelima zavičajnih voda, šuma, planinskih predjela i drugih prostora, a nikad nije zaboravi čovjeka niti njegovu humku pod tim malim nebom. To je ono što se cijeni u toj sredini, jer je on boravio u duhovnom vremenu, čija osnovna jedinica nije dan već stoljeće

Nije samo sentimentalnog i rodoljubivog karaktera njegova poezija, takva je proza, prožeta lirizmom specifičnog karaktera prepoznatljivog na ovim prostorima. Zaima Azemović ima i ono oružje po kojem se svaki pravi pisac prepoznaje: jezik. Odista, jezik ovog pisca, uzet iz svakodnevice iz kuća, iz šume, sa ulice, bogat i neukrotiv, preliva se na svakoj stranici proznog i poetskog teksta.