Autorsko veče akademika Zuvdije Hodžića održano u Rožajama
U sklopu septembarskih dana kulture koje organizuje Centar za kulturu Rožaje, upriličeno je autorsko veče akademika Zuvdije Hodžića koji se po prvi put predstavio rožajskoj publici što je u svom obraćanju i naglasio.
Sala gradske biblioteke bila je mala da primi sve poštovaoce lika i djela uvaženog akademika što samo po sebi govori koliko je njegovo stvaralaštvo među rožajcima cijenjeno i prepoznato.
Moderator programa i uvodničar, književnik Safet Hadrović Vrbički, kazao je neke važne fragmente iz bogate biografije i akademika Hodžića a odlomke iz romana te osvrte i eseje posvećene Zuvdiji Hodžiću, čitao je Mirza Luboder.
Među pročitanim esejima našao se i onaj Meše Selimovića iz 1973.godine na roman „Gusinjska godina“ koji je između ostaloga kazao:
„Osim talenta, koji je pretpostavka o kojoj ne treba govoriti, i kulture koja se također podrazumijeva, Vi posjedujete osnovni preduslov za pravu akciju: zavičajni patos. Želim Vam svaku sreću i uspjeh na ovom mukotrpnom književnom poslu. (Meša Selimović, 17.08.1973.)
O stvaralaštvu Zuvdije Hodžića nadahnuto i analitički, govorio je i književnik Miraš Martinović koji je između ostaloga kazao:
ZUVDIJA HODŽIĆ JE DOPRINIO DA ISLAMSKO-ORJENTALNI SVIJET CRNE GORE POSTANE VIDLJIVIJI
Svojim pričama i romanima, Hodžić je u crnogorsku književnost unio jedan novi stvaralački postupak, koji ga čini piscem bez uzora i prethodnika, iako su sva tri romana tipski potpuno različita. Njegov prvi roman „Gusinjska godina“ istorična je naracija o sudbini muslimanskog stanovništva u vrijeme kada crnogorska država pripaja plavsko-gusinjsku oblast.
Taj susret sa oslobodiocima, ovdje su to navodno oslobodioci i navodno su i bili oslobodioci, dakle, druge vjere i nacije. Iskušenja i stradanja, kojima je bilo izloženo muslimansko stanovništvo, čine istorijski osnov toga Hodžićevoga romana.
Dakle, evociranje tih događaja u književnom tekstu, predstavlja njihovu prvu prezentaciju u crnogorskom i javnom životu, a odnos crnogorskih vlasti prema Muslimanima, misleći na plavsko-gusinjske oblasti, posebno njihovo nasilno pokrštavanje, tek će kasnije postati tema istorijske obrade i biti prihvaćeno kao nepobitna činjenica. Kaže književnik Miraš Martinović.
On dalje nastavlja: „Drugim romanom: “Davidova zvijezda“, Hodžić se odriče istorijskih događaja kao izvorišta naracije iako se i dalje bavi prostorom svoga zavičaja, koji je ne samo na granici država već i na granici kulturoloških svjetova, tako da se i roman „Davidova zvijezda“ može smatrati romanom o granici, iako je riječ o različitim narativima i narativnom postupku u odnosu na „Gusinjsku godinu“.
U ovom romanu, kritičari su prepoznali čitav mozaik narativnih diskursa, umnožene pripovjedačke perspektive, kao i postmodernistički model pripovijedanja. Najveći inovativni iskorak Hodžić je napravio u trećem romanu „Svi moji“ u kome je opet upotrijebio nove metode književnog stvaranja. Mješavinom: istorijskog, iskustvenog, dokumentarnog, imaginarnog, filozofskog i aforističkog, napisao je roman nove forme u crnogorskoj književnosti a svojim ukupnim stvaralaštvom, Hodžić je zajedno sa Ćamilom Sijarićem i Huseinom Bašićem uticao, da islasmko-orjentalni svijet Crne Gore, postane vidljiviji u okvirima crnogorske kulturne baštine i da unutar nje dobije svoje mjesto i uopšte „umjetnički entitet“, kazao je na kraju Martinović.
NEMA ZAVIČAJA KOJI POŠTUJE SVOGA PISCA KAO ŠTO MOJ ZAVIČAJ POŠTUJE MENE I OBRNUTO
Akademik Zuvdija Hodžić je u svom obraćanju kazao: Kada me pitaju šta je to pisac? Obzirom da potičem iz porodice koja je tradicionalno bila vezana za derviše bektašije, pa zahvaljujući tom nasljeđu, od svoga oca i đeda čuo sam mnogo finih priča, takozvanih hićaja. To su anegdote koje sažete u pet rečenica govore više nego drugi govori. Jedna od njih govori o slijepom dervišu koji je noću nosio upaljen fenjer pa su ga upitali:
-Zašto nosiš upaljen fenjer obzirom da si slijep?
On im je odgovorio:
-Pa zvog Vas koji vidite!
Mislim da tako i pisac postupa, zbog Vas koji čitate i ja lično nikada ne mogu da zamislim pisca koj ne vodi račina o svojim čitaocima, koji ne poštuje čitaoce i koji ne priznaje da piše za čitaoce. Svi mi koji pišemo-pišemo za čitaoce i ja sam sretan kada imam susret sa čitaocima jer oni znaju moje mane a možda i vrline ali čar je u tom iskrenom i spontanom susretu.
Jedan čuveni ruski pjesnik bio je u zatvoru i pisao je pjesme i molio je stražara da ga sasluša dok mu čita svoje pjesme „da ne bi bio sam“.
Mi pisci, preko pisane riječi, uspostavljamo kontakt sa ljudima, sa svojim narodom i sa svojim zavičajem. Kada smo kod zavičaja, mogu da kažem da sam stravično vezan za svoj zavičaj(Gusinje) koji se nalazi se na jednoj granici koja je: geografska, istorijska, civilizacijska, etnička, kulturološka… Mislim da je Gusinje Bogomdano za pisca, zahvaljujući tome, ja sam danas pisac.
Također, znam, da nema zavičaja koji poštuje svoga pisca kao što moj zavičaj poštuje mene ali, nema ni pisca koji poštuje svoj zavičaj kao što ja poštujem svoj, kazao je akademk Zuvdija Hodžić.
Odlomak iz romana „Gusinjska godina“:
„Uvijek kada mi život nametne iskušenje, kada zastanem, pred opasnošću, iz tame izroni gusinjsko groblje s rohavim nišanima. Na jednom od njih – vidim svoje ime. Tada znam da ću postupiti kao čovjek.“
„Čitao sam u Stambolu priču o grčkom junaku što čim bos dotakne zemlju – dobije veliku snagu. Tek sam ovdje razumio. Sudbinski se vezati za svoje ljude, za zemlju svoju, i muku njenu. Iz nje, i korijena svoga naroda, vući snagu za sebe i svoje djelo. „(roman.: Gusinjska godina, str.109)
DRUGI O ZUVDIJI HODŽIĆU
(Iz knjige: „Mediteranac s Prokletija“ Djelo Zuvdije Hodžića u književnoj kritici – izdanje CANU)
Akademik Jašar REDŽEPGIĆ
O ličnosti i djelu Zuvdije Hodžića između ostaloga kaže:
„Mogla bi se napisati čitava knjiga o Hodžićevim djelima i njihovoj sadržini. Ona su isto tako literarna, koliko i sa interesantnom, u osnovi, vjernom historijskom tematikom; ujedno su filozofski zasnovana, a imaju i etičku, i psihološku, i metodološku podlogu, te kao samosvjesna i rijetko privlačna, osvajaju čitaoce i poznavaoce dobre književnosti. I njegovi crteži, ponaosob iz rodnog kraja i oni iz Stare Varoši osim estetske i historijske vrijednosti, potvrđuju tezu koliko su mu likovno i književno stvaranje neraskidivo povezani.“ (Str.13)
Književnik Jevrem BRKOVIĆ
Još davne 2001.godine o stvaralaštvu književnika Zuvdije Hodžića:
„Ako je tačno, a tačno je, da je roman velika matura svake literature, za svakog pisca je roman, uspjeli naravno, trijumfalna kapija kroz koju se ulazi u nacionalnu literaturu. Na žalost, takvih je kapija u savremenoj crnogorskoj literaturi malo, svega nekoliko. Ova Hodžićeva kapija jedna je od najtrijumfalnijih u našoj književnosti.
Književnik Husein BAŠIĆ
1993.godine na kraju osvrta na roman „Davudova zvijezda“ zapisao je i sljedeće:
„Hodžić je dokaz kako se i u našim prostorima i vremenima, ma koliko bili opskurni i tipično naši; da se u odnosima među našim ljudima, ma koliko bili balkanski specifični; da se; najzad, i u našoj literaturi, ma koliko bila uslovljena i ograničena svim i svačim – mogu stvarati djela univerzalnih umjetničkih vrijednosti, koja nisu lišena svjetskih iskustava i dostignuća.“
Enver KAZAZ prof.
„Zuvdija Hodžić nastavlja i proširuje prozne dosege generacije estetičara, ponajprije Pekića, Kovača, Kiša, pa i Aleksandra Tišme i Vidosava Stevanovića, ali i Tvrtka Kulenovića, Dževada Karahasana…itd, pisaca što su, uviđajući transformativne mogućnosti romaneske proze u kontekstu južnoslavenskih literatura preobrazili tradicionalni historijski roman u polifonu romanesknu strukturu novohistorijskog romana sloma moderne i postmoderne. U toj kjniževnohistorijskoj perspektivi Hodžić se pridružuje najplodonosnijem romanesknom toku koji je, obnavljajući interes romana za historiju, ispitavao mogućnosti romaneskog izraza, pretvarajući jednodimenzionalnu tradicionalnu naraciju i sistem priča, koje u konačnome roman izjednačavaju sa polidiskurzivnim tekstualnim tkanjem.“
Biografija Zuvdija Hodžić:
Rođen je 1. VIII 1943. godine u Gusinju. Od 1962. godine živi u Titogradu, gdje radi kao novinar „Titogradske tribine”, a zatim u Domu omladine „Budo Tomović”. Završio je Filološki fakultet u Prištini. Bio je sekretar Saveza omladine Titograda, urednik „Titovog pionira”, zamjenik direktora i glavnog urednika INDOK-CENTRA i „Titogradske tribine”, zamjenik glavnog urednika „Stvaranja”. Bio je predsjednik Skupštine Republičke zajednice kulture Crne Gore, poslanik u Skupštini Crne Gore, odbornik u Skupštini Opštine Podgorica, predsjednik Književne omladine Crne Gore, starješina Škole Saveza izviđača Crne Gore. U OEBS-ovoj „Školi za Rome” predavao je kulturu, književnost i tradiciju Roma. Potpredsjednik je SUBNOR-a i antifašista Crne Gore, predsjednik Upravnog odbora Centra za iseljenike Crne Gore, glavni urednik časopisa „Kod”, urednik časopisa „Almanah”, čiji je jedan od osnivača i revije „Putovanja”. Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Matice crnogorske od njihovog osnivanja. Generalni je sekretar Crnogorskog PEN centra. Ima status istaknutog stvaraoca u kulturi. Objavio je knjigu poezije „Na prvom konaku”, knjige pripovjedaka „Gluva zvona” i „Neko zove”, romane „Gusinjska godina”, „Davidova zvijezda” i “Svi moji”, knjigu putopisa i reportaža „Jedan dan života”, kao i veliki broj esejističkih tekstova iz književnosti i umjetnosti. Romani i knjige pripovjedaka objavljeni su mu na albanskom, a „Davidova zvijezda’ i na poljskom, slovenačkom i italijanskom jeziku.
Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, Nagrade oslobođenja Titograda, Nagrade „Pero Ćamila Sijarića”, Nagrade oslobođenja Plava, Državne nagrade “Miroslavljevo jevanđelje” Trostruki je pobjednik festivala mladih pjesnika Jugoslavije „Majska rukovanja”, pobjednik jugoslovenskog festivala poezije „Potkozjačke večeri” u Kumanovu, festivala u Nikšiću, Beogradu, dobitnik sedam prvih nagrada na republičkim i saveznim konkursima Savjeta omladine Crne Gore. Bio je član Komisije za izradu nastavnog plana i programa za maternji jezik i književnost za osnovnu i srednju školu u Crnoj Gori i član Recenzentske komisije za čitanke i udžbenike maternjeg jezika. Zastupljen je u više antologija proze i poezije, u lektiri za osnovnu i srednje škole i studije književnosti u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Bavi se i likovnom djelatnošću – crtanjem i grafikom. Imao je više samostalnih izložbi. Objavio je monografije crteža i zapisa „Podgoricom starom” i „Otkrivanje zavičaja”. Zapažene rezultate postizao je i u sportu, posebno u džudou. Nosilac je crnog pojasa. Živi u Podgorici.
Za vanrednog člana CANU izabran je 29. novembra 2011. godine, a za redovnog 18. decembra 2018. godine.
RT (Piše: M. Luboder) Foto: (Mesur Ibrahimović)
