Na ovim „ukletim“ balkanskim prostorima – sve je podređeno hisotriji – koja je; bar kada su Bošnjaci u pitanju, bila itekako „filtrirana“, koju smo duže od jednog vijeka učili kao „istinu“ bez alternative. Istinu na kojoj su stasavale desetine i desetine generacija.
RT:Koliko to danas opterećuje zalaganje jednog književnika koji teži da kroz svoja djela prezentuje pravu stranu historije?!
Safet Hadrović Vrbički: Kada je riječ o historiji ovih „ukletih“ balkanskih prostora – s pravom je mudri Meša Selimović – kroz sadržaj svog kultnog romana: „Derviš i smrt“, svojevremeno rekao, da: „ni s kim historija nije napravila takvu šalu kao s nama“.
Tu konstataciju potvrđuje historijska kob bošnjačkog naroda, koja traje beskoro puna dva stoljeća, sa jasno izraženim sunovratom teče od vremena sloma pokreta Husein kapetana Gradaščevića, te od vremena inkvizitora – najvećeg krvnika bošnjačkog naroda – Omer-paše Latasa. Od vremena inkvizicije izvršene nad bošnjačkom plemstvom, u toku koje je za kratko vrijeme surovo pobijeno na hiljade najuglednijih Bošnjaka diljem Bosne, upravo onih koji su znali i mogli da predvode svoj narod. To je bila samo uvertira za buduća; po bošnjački narod još kobnija vremena (nakon „Berlinskog kongresa 1878.), kada je zbranjeno Bošnjacima da imaju pravo na svoje nacionalno ime i jezik, što je učinjeno Dekretom iz Beča (1906). Po bošnjački narod nastupaju još kobnija vremena za vrijeme Balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata (1914 – 1918); te međuratni period, kada je Bošnjacima agrarnom reformom oteta zemlja (preko 1.7 miliona hektara) nakon čega sutakoreći, preko noći ostali bez igdje ičega.
Drugi svjetski rat (1941 – 1945); posebno je bio koban u kojem je taj isti narod bio najveća žrtva, nakon čega se, uspostavljanjem famoznog „bratstva i jedinstva“ o svemu tome nije smjelo ni u snu pomisliti a kamoli bilo šta napisati i ostaviti valjan trag za buduću generacije.
Mogao je Skender Kulenović napisati: „Stojansku majku Knešopoljku“ (uzimam njega kao najočitiji primjer); i zato biti hvaljen od strane svesrpske javnosti i kulture, ali nije mogao ni pomisliti da napiše bilo šta što se odnosi na stradanje Bošnjaka jer, oni su ciljno trebali biti prevedeni žedni preko vode, s malih nogu učeni da naizust znaju: epiku kosovskog mita, „Gorski vijenac“, „Smrt Smail-age Čengića“. Da progutaju najveću laž, kako su dvije ikad napisane balade na balkanskim prostorima: Hasanaginica i Smrt Omera i Merime, remek djela srpske književnosti.
O stanju bošnjačkog naroda krajem IX. i cijelim XX vijekom, najpotpuniju sliku prenosi književnik Zuvdija Hodžić kroz sadržaj svog romana: “Gusinjska godina”, str. 160 – 161. gdje između ostalog kaže:
“Gledaće nas kao da smo razgubani. Biće bolji najgori njihov no najbolji naš. A ako neko i uspije da im bude ravan, ako ga pamet i sposobnost uzdignu i izdvoje – odvojiće se od nas…
Svoju đecu uče da mrze našu, a našu da mrze sebe.
Kao čovjeku ti zborim: iza nas je pustinja, gluvilo, sve utrto. Kao da mi ništa nijesmo imali: ni jezika, ni običaja, ni ljudi ni pjesama, ni učenjaka. Ako se neko njihov trnom ubo – sad ga pominju i turaju u knjige, slave i uče. A o nama ništa”.
To vrijeme cvjetanja laži poremetilo je bošnjački genetski kod, te su Bošnjaci kao narod kroz historiju hodili kao slijepi, gluhi i nijemi putnici, da bi ih devedesetih godina XX vijeka (1992 – 1995) sustigao najteži usud koji može zadesiti jedan narod, usud zvani genocid.
Nakon agresivno genocidnog rata protov Bosne i Bošnjaka, vođenog od strane komšija i sa istoka i sa zapada (1992 – 1995); svaki bošnjački književnik koji je kao takav prihvaćen i vrednovan od strane svog naroda, moralno je dužan i pred Bogom i pred historijom, da odstrani vjekovne naslage prašine, te da svojim djelom otkrije i osvijetli sve one vrijednosti koje jedan narod čine zasebnim, vrijednim i dostojnim historijskog trajanja. To je dùg i naporan put ali, Bošnjaci kao narod zaslužuju da se o njima piše, da se na taj način svijet upozna sa nama i našom sudbinom.
RT: U svojim djelima stvari nazivate pravim imenima. Vaše knjige: “Žrtva”, “Patke na legalu”, “Izgon kao sudbina” i mnoge druge, svojevrsna su hronika stradanja bošnjačkog naroda na ovim prostorima. Koliko uspijevate u svojoj misiji nacionalnog prosvjetiteljstva?!
Safet Hadrović Vrbički: Kad je postalo očito jasno kao dan da se priprema krvavi razur Jugoslavije (prisjetite se samo svesrpskog Zavjeta na Gazimestanu 28. jula 1989. godine); kad je javno probuđeno zlo koje je takoreći visilo u zraku, što se nedugo potom i obistinilo kad su hajači apokalipse kidisali na Bosnu i bošnjački narod da mu zatru čak i zadnji trag postojanja kao naroda, zatiranjem mezarja, da isti pretvore u bezgrobni narod, kako kaže Hana Arent, došlo je vrijeme raskida sa lirikom ali ne i sa književnošću.
Uvjeren u njenu neiscrpnu moć i neuništivu magijsku vrijednost književnog djela, odlučio sam se da napišem knjigu opomene, tragediju Žrtva, koja se svojim sadržajem odnosi na pokolj Kolašina izvršen u jutarnjim i prijepodnevnim satima 28. juna 1858. godine, nakon čega: ‘Umjesto utvrde, umjesto Kolašina, kojeg je sve do tog jutra činilo preko trista kuća, preko tri hiljade duša; ostade samo usijano ugljevlje vatrom sprženih domova i kostiju onih hiljadu koji živi izgorješe. Visoko nad gradom ostade samo gust garež i dim. Ostade samo mûk.
To je prva klasična tragedija u sveukupnoj bošnjačkoj književnosti koja se svojim sadržajem odnosi na četvrti genocid nad Bošnjacima: Genocid za koji niko nikada nije bio niti prozvan niti pozvan na odgovornost, a za koji se mislilo da je zauvijek zaboravljen. A svako zlo koje nije blagovremeno i adekvatno kažnjeno; vremenom se obnavlja u još težem i surovijem obliku, što svjedoče sva buduća stradalništva bošnjačkog naroda nakon pokolja Kolašina, sve do agresivno-genocidnog rata vođenog protiv Bosne i Bošnjaka (1992 – 1995); u kojem je bošnjački narod od maksuma do nènā ubijan kao Patke na legalu, nakon čega je slijedio njihov Izgon kao sudbina, sa mnogih prostora Bosne i pljevaljske Bukovice, gdje su Bošnjaci bili domicilni narod vjekovima.
Dokaz vrijednosti onoga što činim potvrđuje činjenica da sam za mnoge svoje knjige bio udostojen uglednim književnim nagradama. Takođe je bitno da naglasim validno vrednovanje mog književnog stvaralaštva (duže od jedne decenije kao književnik sam zastupljen u redovni školski program u Crnoj Gori: Čitanka za šesti razred devetogodišnje osnovne škole: “Čitaj i sanjaj svoje čudo” ).
Bio sam udostojen i pozivima da učestvujem na više međunarodnih i svjetskih susreta pisaca, od čega posebno izdvajam: Drugi svjetski kongres književnika održan u Teheranu i Širazu, u čast pjesnika Hafiza (oktobar 2011).
Po motivima tragedije Žrtva u Anadoliji (Turska) 1995. godine, snimljen je dugometražni igrani film, koji je režirao tadašnji sarajevski režiser Sulejman Kupusović, a stručni konsultant mu je bio Prof. dr Rasim Muminović. Film je arhiviran u Ankari. Knjigu je na albanski jezik preveo Smail Smaka (“Rugova art” – Priština 2014.), Po motivima iste knjige, pozorište “Istref Begoli” iz Peći, napravilo je pozorišnu predstavu (primijera izvedena 2014). Te iste godine tragedija Žrtva je nagrađena kao najbolje književno ostvarenje prevedeno na albanski jezik (“Ore e maleve”); nakon čega slijedi priznanje “Ibrahim Rugova” – za autentično predstavljanje bošnjačkog književnog stvaralaštva u svijetu, (Klubi letrar “Podguri” – Istog 2016); i posebno naglašavam nagradu dodijeljenu od strane Albanskog PEN centra (biblioteka Akademije Nauka i umjetnosti Albanije,Tirana 2017); takođe za autentično predstavljanje bošnjačke književnosti i kulture u svijetu.
Samo par mjeseci nakon što je Žrtva objavljena na albanski jezik, napisano je i objavljeno preko deset eseja o njenoj sadržini i umjetničkoj vrijednosti i to iz pera eminentnih albanskih književnika i akademika. Tokom ove godine će biti objavljeno njeno drugo izdanje na albanskom jeziku.
Pored toga, mnoge moje pjesme iz drugih knjiga prevedene su na više svjetskih jezika: engleski, franuski, turski, makedonski, bugarski, persijski, i dr. U tome se sastoji moja misija, da upoznam svijet sa našim imenom, jezikom, kulturom, sudbinom, historijom. Iskrena namjera, veliko požrtvovanje, održavanje veza sa prijateljima, čine moj uspjeh.
RT: Kako veliki Ćamil Sijarić u jednoj svojoj besjedi reče: “ovo je kraj (misleći na Sandžak)u kojem se malo pisalo a mnogo pričalo!” Da li se po Vama ta praksa mijenja iz epskog u književno stvaralaštvo kada su u pitanju Sandžački bošnjački pisci iako su i jedno i drugo usko vezani? Da li smo počeli više da pišemo?
Ovo pitanje traži malo širi i dublji osvrt.
Činjenica je da su režimi Srbije i Crne Gore činili sve da onemoguće razvoj Sandžaka, posebno da bošnjačkom narodu uskrate razvoj obrazovanja, te da ga svijetu uvijek mogu predstaviti kao neku za kulturu i civilizaciju nedoraslu plemensku zajednicu.
Tako je tekao tok sve do polovine XX vijeka, dok se nije svojim književnim djelima oglasila prva zrela generacija obrazovanih bošnjačkih pisaca Sandžaka, koju su činili: Ćamil Sijarić, Muhamed Abdagić i Muhamed Mule Musić (a sva trojica su bili medresanti kraljeve medrese iz Skoplja, i sva trojica nakon toga diplomirani pravnici); priče i pričanja, hićaje i epika, bila su jedina živa biblioteka i jedina lektira bošnjačkog naroda Sandžaka.
I jedan i drugi Muhamed (Abdagić i Musić) su od strane režima bili “jasno obilježeni” i obojica bili stradalnici. Jedino je Ćamil Sijarić imao sreću da se izvuče, posebno nakon što je objavio roman Bihorci, kojim je stekao slavu i ugled, čime je svim budućim sandžačkim piscima otvorio put u literaturu.
Od tih prvih koraka ulaska u svijet literature – do današnjih dana, u Sandžaku su izrasle nove generacije književnika, njih na desetine i desetine, kojim bi se mogle ponositi i veće nacionalne zajednice.
Narodna književnost i epika jesu korijeni razvoja kulture svakog naroda ponaosob ali vrijeme epike je završeno. Savremeni sandžački književnici su dovoljno zreli da se kroz svoj književni rad mogu odgovorno baviti svim temama i pitanjima bitnim za nacionalni opstanak svog naroda.
Onaj pojedinac koji toga nije svjestan ili uobražava da i nije bitno da se kroz literaturu očuva: nacionalno ime, jezik, običaji i kultura svog naroda; već želi da se iskaže nečim “modernim”, taj nesvjesno ide na dugotrajnu mobu drugima, a to više nije moba već najamni, beshairan rad, i za takvog pisca i za one kojima na mobu ide.
RT: Kao savremenik ovoga vremena, mislite li da se danas manje čita nego što se piše i da li svojim “nečitanjem” doprinosimo da nam se obistini Vaš stih: “u nama cvjeta zaborav kao korov”?!
Safet Hadrović Vrbički: Nagli razvoj tehnike i tehnologije ma koliko činio napredak u komunikaciji i životu mlađih generacija, pa i onih starijih koji misle da je: imati “pametni” telefon, pratiti facebook – ne samo hit, već i dokaz pismenosti i ugleda – ima i jednu skrivenu opasnost po njih, koja naprosto može “da ih proguta”.
Svakodnevno primjećujemo da: umjesto da se druže sa knjigom koja im jedino može podariti znanje – sve više njih se veže za neku svoju virtuelnu stvarnost, i sve su dalje od realnog života. Mnoge od njih sve manje zanima pravo i potpuno obrazovanje, upoznavanje činjenica i njihovih vrijednosti. Takve generacije kada postanu zrele ličnosti neće imati ama baš nikakvu spoznaju o suštinskim pitanjima koje se odnose na život.
Ima još jedna vidna, bitna činjenica koju valja posebno naglasiti. Veći dio naših sunarodnika su postali inertni, posebno kad je u pitanju njihov odnos prema knjizi i znanju koje im knjiga može dati o svim ovim pitanjima o kojima mi sada vodimo razgovor, i mnogim drugim bitnim, i u svojoj uobrazili žive u uvjerenju da im ta znanja neće trebati jer su oni moralno politički podobni. Na njih se odnosi stih: U nama cvjeta zaborav kao korov. Takve može ko god hoće i kad god hoće prevesti žedne preko vode.
RT: Priredili ste i objavili antologiju anti ratne poezije Bošnjaka “TARIH”. Pomenuta antologija istinski je prikaz duhovnog prosvjetljenja, miroljubivosti i plemenitosti jednoga naroda, koji i pored svih pogroma i progona nije nestao i nije izgubio svoju plemenitost.
Da li smo konačno uspjeli da spoznamo svoju vrijednost i sebe kao narod?!
Safet Hadrović Vrbički: Raduje me činjenica da sam prihvatio taj izazov da priredim i objavim jednu takvu knjigu kakva je antologija Tarih, prva antologija anti ratne poezije Bošnjaka. U ovoj antologiji je zastupljeno 55 bošnjačkih pjesnika, od Saita Orahovca do Birsene Džanković, pjesnika koji su digli glas protiv rata i bezumlja. Pored njih, zastupljeni su kao počasni gosti antologije i trojica uglednih crnogorskih pjesnika: Milika Pavlović, Jevrem Brković i Miraš Martinović, koji su takođe bili na strani pravde i istine, i kao ljudi i kao pjesnici, koji su jasno i glasno progovorili u zaštitu Bošnjaka kad je Bošnjacima bilo najteže.
Pored njih, kao epilog antologije “Tarih”, zastupljeno je i pismo: “Tebi “Gospođo”, Evropo!”, koje je napisala ugledna književnica Šefka Begović Ličina. Pismo za koje književnik Braho Adrović u tekstu svoje rezenzije napisane za antologiju “Tarih”, između ostalog kaže sljedeće: “Da kojim slučajem ništa drugo o ratu u Bosni nije napisano, ovo potresno svjedočenje i obraćanje “Gospođi Evropi” je dovoljno upečatljivo svjedočanstvo nečuvenih zvjerstava fašista, kojima je bio izložen jedan narod – Bošnjaci”…, zato, kapu dolje i visoko poštovanje za ove redove Šefki Begović Ličina, za ovaj dragulj svjedočenja o bolu kojem je bio izložen bošnjački narod u Bosni”.
Činjenica je da je sadržaj antologije “Tarih” istinski prikaz duhovnog prosvjetljenja, miroljubivosti bošnjačkog naroda i njegove plemenitosti, i takođe je činjenica da kao narod; iz dana u dan sve više postajemo svjesni i mnogih drugih svojih vrijednosti. Ali, kako sam već rekao, dug je to i naporan put povratka svom dostojanstvu.
RT: “Sve neka ostane zapisano. Kao pouka. Kao poruka, Onima koji će doći poslije nas. Istinu Vam kazuje Pjesnik. Svjedok vremena. (27. januar 1993.) citat je iz Vaše knjige poezije: “Pjesme iz provincije”, napisane 1993. godine, kada je Rožaje imalo više izbjeglica iz Bosne nego svojih stanovnika. Može li se ovaj stih smjestiti u kontekst vremena o kojem govori Vaša “Žrtva”! Jesmo li napokon naučili lekciju?!
Safet Hadrović Vrbički: Sve do devedesetih godina prošlog vijeka, Bošnjaci su bili pretvoreni u vjersku skupinu (muslimani), bez mogućnosti da imaju pravo na svoje nacionalno ime, svoj jezik i svoju nacionalnu kulturu. Učili su tuđu književnost, tuđu historiju, a ponajmanje su poznavali svoje bitne nacionalne vrijednosti.
Da se ranije pisalo o svim nedaćama koje su se bile okomile nad bošnjačkim narodom, kao što je pisano od završetka rata u Bosni do danas, vjerujem da bi bilo posve drugačije stanje Bošnjaka, vjerujem da bi bila posve drugačija naša sudbina.
Vjerujem da su Bošnjaci konačno naučili lekciju i da više nikada i nipošto neće dozvoliti da im se desi neki mogući novi genocid. Ukoliko – sačuvaj Bože – do nečega takvoga dođe, to bi bio očit dokaz da kao narod i “ne zaslužujemo” da živimo.
RT: Kroz mnoga svoja djela kao bošnjački i sandžački pisac, dokazali ste svoju “književničku i književnu hrabrost”. Da li su za iskrene pjesnike poput vas prošla “teška vremena”?!
Safet Hadrović Vrbički: Sve dok zvaničnu politiku Srbije vodi dojučerašnji zvanični radikal Vučić – koji je bio toliko bezočno drzak da sa svojim ljudima iscenira fizički napad na sebe tokom obilaska memorijalnog kompleksa Potočari – unazad neku godinu, kad je u znak pomirenja bio primljen, i da za to optuži one koji su ga primili, i kojima je ta politika donijela zločin zvani genocid, nijesu prošla “teška vremena”.
“Teška vremena” nisu prošla sve dok se u Foči paradno skupljaju četničke brigade sa svom svojom ikonografijom, sa grlatim pjevanjem najmonstruoznijih pokličnih četničkih pjesama od čijeg sadržaja se grozi svako razumom obdareno ljudsko biće. “Teška vremena” nisu prošla sve dok ima onih koji će zapaliti tuđu imovinu samo zbog toga što ista pripada građaninu neke druge nacionalnosti.
“Teška vremena” nisu prošla sve dok ne budu zvanično kažnjeni vinovnici zlodjela za deportaciju bošnjačkih izbjeglica. Sve dok ne budu kažnjeni vinovnici zlodjela izvršenih u pljevaljskoj regiji Bukovica. Sve dok ne budu kažnjeni vinovnici zlodjela u selu Kaluđersk laz. Sve dok Pravda ne bude zadovoljena, nijesu prošla “teška vremena”.
RT: Poslednja u nizu nagrada je i prestižna nacionalna književna nagrada: “Pero Ćamila Sijarića”, za cjelokupno književno-umjetničko stvaralaštvo i doprinos afirmaciji bosanskog jezika i kulture u Sandžaku. Ovakva nagrada je ujedno i priznanje – koliko i obaveza i satisfakcija za budućnost?
Safet Hadrović Vrbički: Svako javno priznanje iskazano ili uručeno književniku jeste dokaz da se njegovo književno djelo vrednuje od strane društvene zajednice kao doprinos razvoju kulture, tim više ako to priznanje – nagrada nosi ime jednog od najvećih bošnjačkih knijževnika kakav je bio naš Ćamil Sijarić, koga su s punim pravom nazvali sandžački Tolstoj, što meni kao dobitniku nagrade sa njegovim imenom čini posebnu čast.
Ta nagrada za mene nije samo čast i satisfakcija za moj dosadašnji književni rad već ujedno i moralna obaveza za sva moja buduća književna djela, da ista odradim sa još većom odgovornošću pred sudom historije kulture, svjestan da ispred mene stoji ime Ćamila Sijarića.
RT: Kako čovjek s toliko intelektualnog, ljudskog i književnog iskustva vidi period koji je ispred nas a imali ste i promociju u Sarajevu?
Safet Hadrović Vrbički: Sa odgovorima na ovo Vaše pitanje počeću obrnutim redom. Na moju veliku radost i radost mojih prijatelja, zvanična promocija antologije “Tarih” održana je 25. aprila, u Klubu književnika, biblioteka “Meša Selimović” – Tuzla, sa početkom u 18. časova, o knjizi su govorili: prof. dr Mirsad Kunić, prof. dr Sead Nazibegović, i književnik Zejćir Hasić. Moderator večeri bio Edin Jahić.
A što se tiče mojih novih književnih ostvarenja, tokom ove godine mi iz štampe izlaze dvije nove knjige. “Sermija”, antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka, knjiga priređena na 635. stranica većeg formata, i dva izdanja tragedije “Žrtva”. Jedno izdanje (peto na bosanskom) u Novom Pazaru, i drugo izdanje na albanskom (Kosovo). Mislim da je to za jednu kalendarsku godinu sasvim dovoljno.
A što se tiče perioda ispred nas, sve to zavisi od nas samih, koliko smo i koliko ćemo biti svjesni svega ovog o čemu sam govorio. Koliko ćemo biti svjesni da o sebi brinemo u vremenu – toliko će vrijeme brinuti o nama a do tada, valja nama i ovo produrati.
RT (Razgovarao: M. Luboder)
