Dal’ u pjesmi imade dermana ili pjesma tugu razjaruje, hvala Bogu, dok ima imana, pa živ insan derte razgaljuje. (M.Luboder).
Ovo je živa hićaja o čovjeku koji svojim bitisanjem ostavlja trag u vremenu, što perom, što pjesmom, a ponajviše djelima svojim. Nije pohađao ni stambolske ni budimske škole, već po rođenu obilježen da piše i pripovijeda, pjeva i besjedi. Hegelovsku frazu „da su vesele stranice u historiji prazne“, Hajruš ne priznaje, već bilježi vaktove onako kako je čuo od svojih starih i kako ih je doživio u svome hodu kroz vrijeme. Svjestan da život kopni poput snijega u toplome dlanu, i da je svaka vječnost kratka, za pola vijeka, doživio nečija tri i nikada nije stajao već vrijedno išao.
Hajruš Ledinić rođen je u selu Radetna kod Rožaja 1942. godine. Ratno vrijeme nosilo je sa sobom težak život i djetinjstvo veli Hajruš. Bio je jedinac i jedvaček svojih roditelja te je imao za taj vakat neuobičajene privilegije, što nisu imala djeca toga vremena – da prisustvuje besjedama koje je njegov ugledni otac, raznim sebetima vodio sa svojim musafirima, iz svih nahija i plemena.
Hajruš veli, da sadašnji život nema nekadašnjeg lezeta ni slasti, meraka nit’ ćejfa. Ljudi su se otuđili i nemaju vremena jedni za druge, te da je vrijeme izgubilo berićet. Sa sjetom se sjeća nekadašnjeg vakta i svoga djetinjstva kada je slušao ozbiljne besjede gdje su se kaže, glave spašavale i “krvovi” poklanjali. Vedar duh i vjera, pomogle su mu da ponese životna iskušenja shvativši ih kao odredbu Svevišnjega Gospodara.
HAJRUŠOVIH 7.000 STIHOVA U ARHIVI HARWARDA
Svoje iskustvo pri posjeti Zlatana Čolakovića profesora sa Harvarda, Hajruš iznosi ovako:
Prije nekoliko godina u svom istraživačkom radu: “Epika Bošnjaka” Zlatan Čolaković je okupio 18 guslara iz Sandžaka, od kojih je izdvojio trojicu a to su Šućro Nurković, Ramo Ujkanović ja. Tražio je da mu pjevamo pjesme koje nisu objavljenje i obnarodovane. Tada sam znao preko 50 pjesama koje su imale i po 2.500 stihova. U svoje vrijeme slušao sam jako mnogu guslara a obzirom da tada nije bilo radija ni televizije pa nam je gulsanje bila skoro pa jedina razonoda a obzirom da se uz guslarske pjeva historija junačka, jako smo voljeli da slušamo a samim tim da pamtimo i učimo.
Profesoru Čolakoviću sam otpjevao pjesme: “Ženidna Tanković Osmana”, “Ženidba Đulić Ibrahima” i još jednu koja Govori o Jeli iz Kotora grada, koju je oženio Halil. Te pjesme su imale preko 7.000 stihova.
Sjeća Hajruš kako su se nekada u njegovom selu “kupile londže” koje su činile grupe uglednih i mudrih ljudi koje su rješavale probleme u društvu i među bratstvima te održavali mir i slogu. Dodaje da je njegov otac bio odbornik te je uživao veliki ugled i autoritet.
MIRITI KRV JE AMANET
Mirovna vijeća u Rožajama postoje vjekovima, a kako je njihova djelotvornost mnogo puta dokazana, vjerovatno jedinstveno u Crnoj Gori funkcionišu i danas.
Jedan od starijih mirovnjaka je i Hajruš Ledinić koji je umijeće mirenja zavađenih strana naslijedio ili naučio od oca.
Čovjek mora imati afiniteta i biti cijenjen u porodici i društvu. Ako ne zna da nađe opravdanje za neki postupak, odnosno da ublaži greške onome ko je okrivljen, onda ne može da radi taj posao, kaže Hajruš.
Učešće u mirovnim vijećima (krvnim ljudima) je amanet božiji da moraš pravo da radiš, da budeš uporan da pomiriš, da sastaviš. U vijeću mogu biti samo ljudi koji imaju osjećaj za pravdu, koji umiju da pomire. Ti atributi ne mogu da se kupe, oni mogu samo da se posjeduju”, smatra Ledinić.
Mirovno vijeće okuplja ugledne ljude, njih tridesetak. Pored autoriteta i osjećaja za pravdu oni moraju imati i mnogo mudrosti i strpljenja. Uz višesatna dnevna pregovaranja sa zavađenim stranama, neki pokušaji mirenja traju i godinama, rijetko decenijama.
Mi teško odustajemo od nauma, pa u velikom procentu uspijevamo da obavimo posao. Čovjek mora imati afiniteta i biti cijenjen u porodici i društvu. Ako ne zna da nađe opravdanje za neki postupak, odnosno da ublaži greške onome ko je okrivljen, onda ne može da radi taj posao”, kaže Hajruš.
Sa svojom porodicom živi u Njemačkoj – daleko od zavičaja, sinovi su mu ugledni i uspješni biznismeni. U ljetnjim mjesecima boravi u rodnim Rožajama gdje posjećuje rodbinu i prijatelje te kako kažu oni koji ga znaju, da je bolje provesti sa Hajrušom jedan sahat nego sa nekim cijel dan.
Za Hajruša se može reći da zlatnim koncem trajanja zašiva ćahate koji derte trpe. Njega ne muči pitanje kako preživjeti, već kako ne umrijeti zauvjek.
RT ( M. L.)
