Žena koja je cijeli svoj radni vijek provela prihvatajuću „nove živote“ na svojim rukama, gdje su se miješali i radost i strah zbog odgovornosti koju sa sobom nosi posao babice.
Ovo je priča o rožajskoj heroini Bosi Karađuzović, koja je za 41 godinu rada prihvatila preko 10 hiljada beba. Ovaj svijet je napustila 3.marta 2010 godine u 78.godini života (1932 – 2010).
Koliko će ovaj grad uspjeti da sačuva sjećanje na svoju Bosiljku Bosu Karađuzović, makar i na taj način da jedna ulica u Rožajama nosi njeno ime, ostaje da se vidi. Donosimo cijeli intervju iz 2005.godine koji je rađen za tadašnju Reviju „D“:
Hiljade beba su svjetost dana ugledale na mojim rukama, a doživjela sam da ne mogu da vidim i okupam sopstvenu unuku.
Prihvatila sam svojim rukama najmanje deset generacija vojnika a danas kada je meni potrebna pomoć, nikoga nema. Život zaista nije pravedan. Hiljade beba sam dočekala na svojim rukama a doživjela sam da ne mogu da vidim i okupam sopstvenu unuku, kaže Bosa Karađuzović, prva rožajska babica koje je tu profesiju obavljala 41 godinu, a s bolom u prsima za koji nije znala da je infarkt, porodila je posljednju ženu.
Ova krepka, razborita i zanimljiva starica, imala je trnovit životni put. Rođena je na Cetinju odakle je kao ratno siroče upućena u Dom za nezbrinutu djecu u Kotor, u kojem je provela deset godina. Tamo je bila sa svojom mlađom sestrom dok je njihov brat boravio u domu u Tivtu.
Šklolu za akušersku sestru sam završila u Beogradu. Ljubav prema tom pozivu, bila je ogromna, tako da sam još za vrijeme školovanja prisustvovala desetinama porođaja. Po završetku školovanja, 1952. godine, raspoređena sam u tadašnji Ivangrad potom u Rožaje koje u to vrijeme nije imalo bolnicu već „zdravstveni sektor“.
Uslovi za rad bili su teški, ali bila sam mlada, pa sam mogla da izdržim. U odnosu na uslove koj su tada bili u Beogradu, mi u Rožajama nismo imali ništa. U gradu još uvijek nije bilo struje, praktično ni vode – sjeća se Bosa.
Kako tvrdi, nebrojeno puta, po snijegu većem od nje same, pješke ili na konjima, morala je da ide u najudaljenija sela kako bi pomagala porodiljama. Stanovala je u ambulanti i danonoćno je bila pripravna, jer se nije moglo predvidjeti, u koje doba dana će doći po nju.
Mnogo toga pamtim, bilo je događaja i zanimljivih i teških. Sjećam se, jednom sam išla u selo Bašča, putovali smo na konjima i i jedva prtili kroz ogromne sniježne nanose. Iz Rožaja smo krenuli u jedan sat iza ponoći a stigli tek u pet ujutro. Žena je na prethodnom porođaju imala carski rez a s tim djetetom koje je u njoj već bilo mrtvo, porađala se 24 sata prije mog dolaska. Razmišljala sam šta da radim? Ako počnem tu da je porađam, ona može da umre, da je vodim za Rožaje, također je bilo rizično. Odabrala sam najbolje u takvoj situaciji- kazala je Bosa i dodala da je u tom humanim i odgovornom pozivu često trebalo brzo donositi odluke, a od njihove ispravnosti, zavisio je najmanje jedan život.
Bosa kaže da je za 41 godinu rada, iako pod teškim uslovima, daleko skromnijim od današnjih, nije umrla ni jedna majka niti joj se desilo da prijevremeno rođena beba oslijepi.
Slučaj koji također neću zaboraviti vezan je za selo Bać. Dio puta smo prešli konjima jednu dužu dionicu pješke. Kada smo stigli, žena je već bila rodila jedno mrtvo dijete a rađalo se i drugo mrtvo dijete. Shvatila sam da su u pitanju trojke i dala sam sve od sebe da spasem ono što se može i uspjela sam, spasila sam treće dijete dijete i majku – ispričala je Bosa.
Rožaje je prošle godine(2004) obilježilo 20.000. porođaja. Vjeruje se da je polovini tih beba upravo Bosa pomogla da dođu na svijet. I kada se u gradu na Ibru otvorilo Ginekološko odjeljenje, kada su došle druge babice pa i ginekolozi, porodilje su tražile Bosu, imale su u nju povjerenja.
Ona je mnogo zahvalna medicinskom osoblju rožajskog doma zdravlja, posebno doktoru Abdulahu Baćku Kalaču koji su umjeli da cijene njen rad. Kako kaže, i aktuelni direktor doma zdravlja Arslan Dedeić uvijek joj je, kao rijetko ko, izlazio u susret i to mu nikada neće zaboraviti.
Jedino žalim što sam oboljela i što ne mogu da vidim svoju unučad. Ponekad se osjećam usamljenom i zaboravljenom… Posebno sam sretna kada mi u posjetu dođu djeca, sada već odrasli ljudi, čijim majkama sam pomagala da se porode – kazala je Bosa.
Dobitnica mnogih nagrada i priznanja za svoj rad. Dvije zahvalnice je dobila lično od Tita. Ipak, najdraži joj je zlatni orden od udruženja medicinskih sestara i tehničara za unapređenje sestrinstva i zdravstva u Crnoj Gori.
INFARKT NA RADNOM MJESTU
Sjeća se Bosa i posljednjih porođaja kojima je prisustvovala. Porađala je jednu prvorotku kada je osjetila bol u grudima i mučninu. Nije bila svjesna šta joj se događa i dijete je srećno stiglona svijet.
Osjećala sam se slabom ali sam čula da me druga žena doziva. Uspjela sam da se umijem i da joj asistiram prilikom porođaja. Nakon toga sam uspjela samo da pozovmem u pomoć i pala sam u nesvijest. Kada sam se probudila, saznala sam da sam da sam preživjela infarkt. To je, ujedno, bio i posljednji moj radni dan u karijeri u kojoj je bilo i do 600 porođaja godišnje. Sjećam se da je to bilo vrijeme kada je u Rožajama bio najveći natalitet a i mortalitet – kazala je Bosa.
DA SE PONOVO RODIM, OPET BIH BILA BABICA
Bosa kaže da bi, da se ponovo rodi, odabrala isti poziv. Smatra da je to najhumaniji posao na svijetu.
Ne postoji ljepši osjećaj od onoga kada na svoje ruke prihvatite novi život. Prvo kupanje, prvo milovanje, sve je to skopčano sa vama. Iako gotovo svakodnevno imate dva života u rukama, iako je često teško, mogu reći da sam sretna i ispunjena žena. Imam dva predivna sina, četvoro unučadi i mnogo djece u svijetu kojima sam pomogla da ugledaju život- kaže Bosa.
RT (Izvor: revija „D“ – Vera Ratković -12.10.2005.)
