Knjiga „Beranske priče“, autorice Mele Hadrović – Murić nedavno je promovisana u sali Centra za kulturu Berane, koji je i organizator promocije a o knjizi su govorili: Slobodan Vuković – publicista i književnik, prof. dr Draško Došljak i akademik Šerbo Rastoder – urednik Almanaha. Izdavanje knjige „Beranske priče“ podržano je od Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Iz recenzije akademkinje prof. dr Hasnije Muratagić – Tuna:
Priče su, za današnjeg čitaoca, romantično-realistične, ali lirski vrlo intonirane. One su kratke, ali je u njima sadržana izrazita simboličnost izražavanja, toliko karakterističnog za pisce izraženog senzibiliteta. Kratkoća priče, da bi djelovala izvorno i svježe, zahtijeva jezgrovito izražavanje, zbijena značenja, sabijene slike, sintaksičko sažimanje, vrlo pažljivo odabranu leksiku. Autorka je savršeno svjesna značaja forme kratke priče, što se može vidjeti iz svake njene rečenice, koju je kreirala kao što to čine samo daroviti pisci, odnosno oni koji posjeduju rafiniran osjećaj za formu i sadržinu. Bez velikig misaonog napora se može uočiti da su u pričama došli do izražaja psihički i emotivni autorkini potresi i saosjećanja sa svim svojim dobrim likovima, odnosno autorkina lakoranjiva duša koja se morala oglasiti samo da se dobro ne zaboravi, i da pokaže da „čak i u najgorim vremenima svi ljudi nisu isti“, a i oni koji su, po prirodi stvari, proizvod subjektivno kreativnih operacija“.
RT: Otkuda ideja da u ovoj zbirci kratkih priča smjestite jedno vrijeme i ljude u njemu i istinitim književnm izražajem na jednom mjestu provučete nit dobra i zla i time ostavite jednu jaku poruku čitaocu ?
Prije svega želim potvrditi da sam ja, bilo gdje da se nadjem ili nalazim, oduvijek sa Beranama i Berane je u meni. Kada je već tako, a zaista jeste, mislim da je upravo tu nastao onaj osnovni nukleus želje koja me je vodila da Berane i ljude u Beranama zabilježim na ovaj način, u vidu kratke priče.
Imala sam privilegiju da kao berankaupoznam mnoge ljude koji pamte i bilježe faktografske dogadjaje i prenesem njihova iskustva čitaocu. Književni ram doprinosi da sve to dobije jednu umjetničku notu i dramaturški efekat, jer na taj način priče i ostaju u kolektivnom sjećanju naroda. Takav pristup imaju čak i religiozne knjige, koje kroz priče o ljudima iz prošlosti oblikuju kolektivni moral i podsvijest naroda. Dakle, moj književni pristup je već mnogo puta oproban u prošlosti i dokazano je da je uspješan.
Ono što sam smjestila ispod naslova knjige „Beranske priče“, nije suho bilježenje dogadjaja i pominjanje ljudi već u mjeri mojeg poimanja, pripovijedanje sa intencijom ka univerzalnom. Dakle, svaka moja priča čak i ako je njena tema stvarni dogadjaj i ljudi, u svom zaključku ima ono opšte u univerzalno u vidu jasne moralne poruke.
RT: U suštinii, kojem kniževom žanru pripada objavljena knjiga „Beranske priče“. Da li je to kakvo istorijsko štivo, biografski zapis, polemika a dogadjajima i ljudima ili pak neki vid literarno-književne fikcije prepletene sa stvarnim ?
Kada sam se odlučila na pisanje ove knjige, nijesam se priklonila postojećim književno-žanrovskim smjerovima, niti sam tačno profilisala šta je ona od svega toga što ste pomenuli. Mislim da je sve po malo ali najprije ona pripada kratkoj priči.
Mi koji se profesionalno bavimo tumačenjem književnih djela, književnim kritikama i obrazovnjem mladih, dobro znamo da kratka priča i ako na pvi pogled izgleda jednostavna i krakta, spada u red težih književnih izražaja i formi. Da je zaista tako, potvrđuje i činjenica što se samo najiskusniji i dosta rijetki, odlučuju na njihovo pisanje.Sa kratkom pričom se sa malo rječi mora kazati mnogo, a ipak pri tome voditi računa o kompoziciji.
RT: Knjiga je kratka, čitljiva i na neki način zbirka sudova o dobru i zlu. Šta vas je navelo da na jednom mjestu ali bez lokalističkog kompleksa povučete tu tešku nit?
Nalazimo se u post-modernom dobu, koje na žalost sa sobom nosi relativizaciju klasičnih vrijednosti (pri tome ne mislim na konzervativne vrijednosti, jer smatram je društveni progres jako bitan), već na relativizaciju istine. Na Zapadu imamo pokrete za socijalnu pravdu koji su na čelu te relativizacije ili potpunog izvrtatanja istine. Za mene istina je najveće dobro koje posjedujemo i na nama je da je očuvamo radi budućih generacija. Pored istine, bitno je da se ne izgubi definicija onoga što je dobro ili moralno, i onoga što nije moralno. To je ono što čini naša društva sigurnim.
Istorija i život u Beranama su u nekim odsutnim vremenima bili kontroverzni, ali se i u tim vremenima moralo živjeti. Ljudi su se tu radjali, odrastali, živjeli i umirali. Taj zajednički višekonfesionalni i nacionalni život, mada jebilo i odudaranja, nametao je potrebu suživota, razumijevanja i sloge koja je možda za neke druge krajeve bila atipična.
Izabrala sam priče o dobru i zlu, da bih napomenula ljude mojih Berana o tome da vrijeme ne zaboravlja i da se dobrim djelima naših predaka trebamo inspirisati.
RT: Već smo naviknutina knjige koje se često bave samo jednim narodom, nacijom, religijom.Kod vas susrećemo nešto sasvim drugo, po čemu se knjiga „Beranske priče“, skoro endemski izdvaja ili javlja kao nešto sasvim novo.
U vremenima najvećih političkih nemira i podjela, ja sam znala da su postojali primjeri „čojstva i junaštva“ na koje se kao narod pozivamo i to želim da istaknem. Vi ste u pravu, zaista umorni smo od knjižvno-istorijskih ekstrema, čak toliko, da ljudi više i ne žele da čitaju.
Ja hoću da se to promijeni, da se ponovo vratimo univerzalnoj priči o ljudima. Ja sam u prvi plan stavila čovjeka, zatim vijeme, prilike a tek na kraju nacionalnu podvojenost ljudi, koja u teškim trenucima (kada vlada glad, okupacija, ideološka i čizma) stvarno i jeste na posljednjem mjestu.
Likovi Elmaz i Bjanka nijesu iste vjere i nacije, ipak to nikada ne spriječava njihovu humanost. Pop Maksim Lužac u cilju spašavanja nedužnih, na trenutak je ostavio po strani različitost religija. Faik je prekršio naredbu ali je dobio tapiju čovječnosti. Doktor Turčin je glavom platio dobrotu a ubica je ostao proklet. Ilija Kiković čija se pravda mjerila sa božjom, nije doživio sopstsvenu pravdu. Za Hama četnici nijesu bili četnici niti je on za njih bio Turčin. Za Gojka hanuma Mema, nije bila Turkinja, već više od majke. To je samo kratki osvrt na neke od mojih likova.
Prema tome, osjetila sam potrebu da napisanim iskažem istinu, što smatram mojom borbom protiv mržnje, nesloge i nehumanosti, a na kojem putu je ova knjiga samo jedan od uistinu teških koraka.
RT: Već oko deceniju ipo, vi ste zapaženi i po književnoj kritici, šta vas je navelo da se upustite u te reklo bi se suptilne književne kreacije?
Književna kritika je analitički proces, koji je prilično različit od čitanja samo radi čitanja. Ona zahtijeva više-slojni pogled na djelo i što objetivniju analizu.
Polazeći od toga da sam se od studija pa sve nadalje, bavila jezikom i književnošću, meni književna kritika nikada nije padala teško. Naprotiv, nalazim prilično zadovoljstvo u njoj. Pošto sam do sada uradila impresivan broj osvrta na književna djela, voljela bih da ih jednoga dana objavim, Kazala je na kraju autorica knjige “Beranske priče” Mela Hadrović – Murić.
RT
