Haiku staza sa sjevera
Jedan tih i skroman čovjek, imenom Enver Muratović, koji živu u „pasivnim krajevima“, tj. na sjeveru Crne Gore, u Rožajama, tiho, nenametljivo, radi i stvara poeziju sasvim osobenog „štimunga“, unekoliko drugačiji od svih sa sjevera i sa juga, a i ostalih strana drage nam domovine.
JESEN
U pola noći –
Šuškanje trave. Slutim
Ježeve bodlje.
On pjeva svoju muku na svoj način. A da kako bi se muka mučila do tako, ako je svojska – onda je samosvojska. Još kao mlad i neafirmisan pjesnik, okušao se i u hajku poeziji, kao jedan iz oih prvih talasa crnogorskih haiđina. A ovdje se i u hajku stvaralački prima bolje no drugdje, iako nema recepciju koju svojem značajkama zaslužuje, pa je Muratović stekao afirmaciju na prostorima širim od naše Crne Gore, u onim regionalnim, koju su dostupni po najprije zahvaljujući jeziku / jezicima, i , posebno zahvaljujući haiđinskoj slozi i solidarnosti, toleranciji i razumijevanju, čak i u onim najtežim ratnim vremenima. Proističe to (ta sloga), iz samog haiku duha, a ne nečeg drugog, kako bi da protumače oni nakostriješeni na sve izvan svojih neka i jaka uskih duhovnih vidika. No, to je neka druga i obilatija priča, koju ovdje nije ni mjesto.
ZIMA
Vatra iz peći
Obasjava sobičak.
Glavata sjenka.
Urođenim instiktom i darom da zapasi detalj, sliku, iz prirode ( i društva, naravno), i da tu sliku oslika (čini mi se da se to može reći i tako!) riječima, tako da je vjerna vizuelnom orginalu ali da nije izgubila na jačini, Enver stvara hajku slike, odnosno pjesme, koji iako male po formi i po stihovnom i metričkom ritmu 5-7-5 (u pravilu ali ne i obavezujuće – od toga je važnije bar desetak drugih elemenata), jesu pjesme i jesu ostvarenja vrijedna pažnje kao i neka što se nekada i na biše stranica rasprostiru. Najvižnije od svega, ili je to prvi uslov svega, da su te slike i stihovi istiniti, dakle doživljeni, viđeni ne samo na javi – naravno, da su to hajku trenuci koje je talentovan pjesnik zapazio u vremenu i prostoru oko sebe (pa makar u tom trenutku bio i u oblacima), kroz sopstvenu vizuru i optiku prelamajući ih i dozvoljavajući većem uplivu ranijih slika i saznajnih elemenata u taj prostor da uđu, kako bi slika, i pjesma, bili originalna i neponovljiva. Za to je neophodan i lični, intimni svjetonazor, (mikro i makro), sa očiglednim porivom da i onda kad se u duši i tužno pjeva, ostavi mjesta haiku trenutku (slici; prilici), da se on razigra i procvjeta u prostoru koji je onda lijep i veseo, ako je takav, pa i ako nije – on od čovjeka odagoni zle misli, tragična iskustva, pred ubjeđenja, cjelokupno živovanje do tada.
PROLJEĆE
S proljeća, trešnja
Zamiriše i kad je
Zatvoren prozor.
I danas, par decenija kasnije, kada se u Crnoj Gori skupina haiđina približava broju od tri cifre, Enver Muratović istrajava na tom polju i putu, ali nema za sobom onaj broj pjesama i knjiga koji bi se očekivao, što je samo dokaz ozbiljnosti pristupa i samostrogoće koja ne dozvoljava objavljivanje onoga što sigurno nije pogodak u srž haikuovanja. Ali to nikako ne znači da ovaj pjesnik, haiku pjesnik, nije ostvaren i nema relevantan opus sa sobom, naprotiv.
Ovaj pjesnik je odkaz da se pjesnikom ne postaje po izboru i po školi, no da se pjesnik rađa, da pjesnik jeste ili nije to. I da je poeta onaj koji je to svojim bićem i suštinom svog pogleda na svijet, po pristupu života i svemu što se oko njega vrti.Pjesnik je pjesnik bez obzira na broj ispisanih stranica i knjiga, a on ni u Enverovom slučaju nije mali. Haiku poezija se prima tamo gdje ima smisla za ljepotu, jer ona je univerzalna duhom, nikako onakvom kakvom je žele predstaviti njeni protivnici, mistifikujući samu njenu pojavu i ubjeđujući druge i neupućene (o zlonamjernima drugi put), kako je to nešto zen-budističko, religijski obojeno, ne razumijevajući pri tome njenu filozofsku stranu, koja jeste univerzalna u najširem značenju i mogu je razumjeti i primiti ljudi na svim meridijanima i svih svjetonazora, ako su ljudski okrenuti prirodi, čiji su i oni sastavni dio – a ne njeni gospodari. Da je ona (ova poezija) samo nešto za Japance i samo japansko, svima drugima bi bila nepristupačna, neosvojiva, iako tako mala, po javnošću. Enver Muratović koji je, koliko znam, musliman, po vjeri ( ima još nekoliko izuzetnih haiđina tog vjerskog svjetonazora u Crnoj Gori), to dokazuje na uvjerljiv način. Dokazuju to i haiđini drugih religija, svih pa i ateisti ili agnostici, skeptici, ili ne znam koji sve, ali u jednom da su isti – pjesnici da su.
LJETO
Doletje leptir:
Cvijet se zanjiha i
Sjenka njegova.
Valja kazati i to, da danas, na ovom stepenu civilizacijskog, po najprije tehnološkog razvoja, koji je nažalost ugrozio prirodu, i pogotovo zbog toga, valja imati jedan dublji uvid u njen duh i suštinu, pa i afirmisati haiku poeziju, koja nas može oplemeniti i naučiti nečemu važnom. U ostalom, ona je dio univerzalne kulture, ali, onaj dio koji, kao nijedan drugi njen segment, najljepše i najdublje ponire u prirodu i njenu suštinu, gdje se najdublje spoznaje zaboravljeni i potisnuti smisao jedinstva prirode, u kojoj je čovjek tek jedan dio, čestica samo, iako on voli sda kaže i da misli kako je baš on najbitniji, kako se oko njega sve vrti, čak zbog njega sve i postoji. Danas kad smo prirodu doveli na ivicu propasti, hitno moramo učiniti nešto i za njen spas – sebe radi. Haiku poezija je jedan od boljih načina na taj put da izadjemo. I haiku pjesme Envera Muratovića, naravno. Zato, poslužimo se nekima od njih.
RT (Piše: Zoran Raonić )
