Naza Iković – žena koja je većinu svoga života provela u Rožajama, a bila je 11. supruga rožajske legende – kovača Abaza Ikovića. O Nazi kao i mnogim drugim ljudima koji su svoje živote na poseban način utkali u biće rožajske čaršije, ostavivši neizbrisiv trag u sjećanjima Rožajaca – potomaka plemenitih porodica, koji su naučeni da cijene prave ljudske vrijednosti, da o njima pišu i pričaju kako bi taj trag trajao dok je vijeka i svijeta. Portal Rožaje today, nastavit će da donosi priče o ljudima koje je prekrila prašina zaborava kao što je i Naza Iković o kojoj je prije dvije decenije pisao Izet Luboder čiji tekst Vam prenosimo u cjelosti:
GDJE JE NEKAD’ BILA ROŽAJSKA MAHALA – KOVAČEVA 11. ŽENA KUJE BALADE
Autor Izet Luboder 1998.
Jedino još blatnjava ulica podsjeća na staru kovačku mahalu, u jednom rožajskom dijelu grada, duž lovničke rijeke. Već odavno se ovdje ne čuju naizmenični udarci čekića, što su od prvih sunčevih zraka, odzvanjali mahalom do duboko u noć. Nema više ni bosonogih mališana, što golih trbuha trče oko prizemnih kuća, čiji su krovovi pokriveni plehom starih buradi, ispod kojih na sve strane kulja ljut dim od sirove kleke. No, ovdje i danas živi penzionerka Naza Iković, jedanaesta žena Abaza Ikovića, rožajskog boema, vještog kovača i poznatog člana KUD-a „Vrelo Ibra“ iz Rožaja, čiju je slavu, udarajući u goč, pronosio širom Evrope, Libije, Tunisa…sve do svoje smrti.
Iako u djetinjstvu kao i mnogi iz njene generacije, zbog siromaštva nije mogla da upiše i završi školu, kasnije, u mladosti, pohađajući nekoliko kurseva, naučila je da čita i piše. Međutim, glad za obrazovanjem pokušala je da utoli kupovinom i čitanjem knjiga koje i danas ljubomorno čuva u svojoj skromnoj kućnoj biblioteci.
Danas Naza Iković, usamljena sa svojim uspomenama, iako bez škole, po ocjeni ovdašnjih ljudi od struke, koji su imali priliku da „zavire“ u njene rukopise, piše dobru poeziju.
Veliki dio pjesama posvetila je svom pokojnom mužu, a svaki razgovor o njemu započinje biranim riječima, sa izlivima dubokog poštovanja. Ni ona u najljepšoj mladosti, kao ni njenih 10 prethodnica, nije odoljela šarmu čuvenog kovača iz mahale. Poklonila mu je svoju ljubav i nije se pokajala, već kaže, i kada bi imala 100 života, ponovo bih svaki zaredom poklonila njemu. U svojim pjesmama i knjizi koju piše, Naza Iković pokušava da od zaborava otrgne život, običaje i izgled negdašnje mahale.
Možda neko i pomisli da nam nije drago što se danas mahala ni po čemu ne može razlikovati od ostalih djelova grada. Što se umjesto trošnih ćepenaka, danas uzdižu moderne višespratnice, što se umjesto čekića i nakovnja, iz kafića „Bonžita“ mahalom razlijeću zvuci svjetskih hitova muzike.
Možda neko, ali ne i naše komšije iz kovačke mahale, znaju, da smo čitajući pjesme njihove komšinice Naze Iković „preturali“ po sjećanjima svoga djetinjstva.
Vijesti 1998.
„PJESMA KOVAČU“
Naza Iković
Oj ti crna nakovaljo
Natopljena znojem
Nosiću te i u duši
I u srcu svom
Kad na tvoj prag nastupim
Vidim plamen plavi
Milina večeri u duši se javi
Svud ćepenci
Od dolaska slične sivom suknu
Na njih kovač znojem toči
Svoju pjesmu muklu
Rumen na odžaku sjene ognja splele
Mjesečeve veđe u plam se uplele
Slušam plavo nebo
Đe se dneva mrači
Pepepel pokri plamen,
Nestaše kovači
Kao bakar sjaji pustinjska livada
Satkana si, pjesmo
Od kovačkog jada
Zbirka “Trag duše” 2000. izdavač Sigma Rožaje
Naza Iković je preselila u Hamštadu 2012. u 83. godini života. O njoj i njenom životu i djelima, biće još riječi na našim stranicama.
